|
UMJESTO PREDGOVORAMalo je stvari koje bih ja sada u ovom tmurnom danu koji sliči na kraj putovanja mogla objasniti i sa sigurnošću utvrditi da sam ih napravila ispravno. Čak ni ne znam što je to ispravno jer nikada nisam upoznala nikoga tko bi mi mogao ispravno reći - "Napravi to ovako ili onako". Jednostavno sam nakon bezbroj pokušaja da iskamčim meni prilagođen savjet od nekoga za koga sam bila uvjerena da zna pravi odgovor uspjela uglavnom dobiti nešto što je bilo vjerojatno ispravno, ali meni ne dopadljivo, ili krivo i ne prihvatljivo načinom na koji se pred mene podastire. Stoga sam odlučivala i dopuštala da me vode osjećaji. Drhtavi, skriveni iza mojeg naivnog srca, često uplašeni, naprasito zaključani i u sukobu vječnom sa posljednjom kapi razuma. Ali, ja sam ih slušala. Puštala da me vode kroz život, da mi daju nadu da ću jedino tako riješiti svoje probleme, utažiti sve svoje gladi. Rukovodili su mi danima, huškali me noćima, cijepali proračune zvjezdanih putanja, oglušivali se na razborite kritike. Svi ti moji osjećaji bili su kao čep uzavrele boce šampanjca koji bi odletio kojekuda da nisu postojali neprobojni zidovi oko mene. Napokon, sada kada sam se umorila od raznih iskustava, vrlo čestih grubih i bolnih do mučnine, kada sam isplakala rijeke suza, što mutnih od neznanja, što bistrih poput najbržih brzaca, kada sam stekla dovoljno iskustva da bih znala kako treba odživjeti još jedan život, ukoliko bi mi ga netko poklonio... odlučila sam nizom svojih kratkih ispovijesti obuhvatiti štošta što bi moglo nekome poslužiti kao jeftini obrazac, otštampane utjehe u raznim varijantama životnih nedaća. Možda ove male ispovijesti nisu nikakva vrijednost niti su ikakva veličina u odnosu na mnoge tragedije i jače probleme na koje žene nailaze u svojem samouništenju. Ali, ja sam toliko patila zbog tobože sporednih stvari u životu, ja sam se toliko prepuštala tim mojim neiskrenim prijateljima - osjećajima, da sam tek sada na kraju svojih snaga shvatila da sam doista otišla predaleko, da sam upala preduboko, da sam išla svojim sudbinskim kontrama u prilog i da me naposljetku pregazilo vrijeme pa sam sada samo netko tko je jednom bio mlad, jednom bio zanosan i na trenutak neuništiv. Ali kako su meni pričali, a ja nisam vjerovala, vrijeme mi odnese sve i žalim trenutak kada sam se ukalupila u životne obrasce, kada sam napokon shvatila da sam i ja potrošiva. Zgažena, ali tek toliko da sam živa, žena tek toliko da nisam muškarac, majka da ne mogu reći da nisam odgojila djecu. Negdje, usput komadićke sebe bacala sam i dijelila nesmotreno ne boreći se da sačuvam rezerve za budućnost ne znajući predahnuti, ne provjeravajući iskrenost unutrašnjeg glasa. Iz nekih štiva u kojima sam povremeno pokušala naći svojeg kaotičnog smisla života, utjehu u danima kada sam pucala pronašla sam misao jedinu koja me sada spašava i tjera da barem ovako pokušam osmisliti svoj preostali život. Neka su sve moje patnje, sva moja razočarenja, pokidane nade, nepremostivi zidovi, mogućnost da se iznađe manje bolnije rješenje, kratkotrajno kao fitilj, ali bezopasno za onog tko se u njem nađe. Tisuće je problema koji nas čekaju iza ugla da nas preplaše, zaustave
u našoj borbi, obeshrabre kao zlokobne noćobdije, da nam utisnu boru bola
i brige, iskrive usta u grč. slome dušu i tijelo. I nakon što prebrodimo
svaku krizu , zatomimo svaki problem na koji naiđemo, nakon što sebe uvjerimo
da smo u stanju preko svega prijeći i to uzdignute glave, na kraju nas
ipak čeka samo čamljenje u kakvom kutku našeg doma, prebiranje po lijepim,
ali blijedim uspomenama, i noć vrlo vjerojatno praznija od bilo čega. Maja Hrle Habljak
|
|
|
