|
|
Pjesme
NESTALI
Njegove ledene ruke
diraju bešćutnost mog pogleda,
kao stvorovi u paukovoj moći
zaplićemo se u mrežu života
i tonemo...
Krakovi skršene svjetlosti
spuštaju se na naša lica,
vrelina sumraka krade nam želje,
crveni cvjetovi mirisima
guše našu stvarnost...
plešemo na vjetru,
ljuljamo se,
drhtimo na rubovima,
tek sjene smo u vašim očima...
krade mi osmijehe
svojim otrovnim poljupcima,
zatvara oči
neponovljivim lažima...
naizgled sigurna u njegovom naručju,
gušim se...
poput zmije obavija se oko mog bića
i ne odlazi...
Želim da nestane,
ali moje usne i dalje
izgovaraju njegovo ime...
Leptiri na crnom nebu???
Ne, šišmiši...
Zapliću se u naše misli,
pozivaju na predaju...
Zar vrijeme je??
Raspadnuti leševi,
duboko pod zemljom sad smo,
u carstvu crva,
u nemilosti mraka...
Dosegnuvši konačni stupanj
ljudskog postojanja,
ubili su nas...
PONOVNO SAMA
Kratki uzdah još jednom donosi kraj...
U tišini, kradom ispuštena suza
klizi niz lice,
odnosi ogorčenje,
nivelira davno nakupljene strahove...
Nestaje ponovno...
Sva obećanja, zar nikad ih neće ispuniti??
Zar sve što sam vidjela bila je iluzija?
Njegove ruke ponovno me podsjećaju
na davno ugušene snove,
njegov osmijeh na svjetlost kojom me ispunjavao...
Utopila sam noćas svoje djetinjstvo
u posudi sjećanja,
stvorila svijet u kojem me nije
mogao povrijediti...
gotovo je...
još jednom sam izgubila voljeno,
ponovno sam ostala zatočena
u kavezu života,
zacakljena u dvorcu usamljenosti...
Volim ga, a ne shvaća moju želju,
žudim, a izgubila sam ga...
ODLAZAK
Krvavocrveni snovi,
snovi utopljeni u suzama,
glasno ispoljavanje nepostojećeg...
Još uvijek čujem tvoje korake,
drhtanje usana,
osjećam poglede...
Postoji li zaista sutra?
Kiša me danas napada,
neobjašnjiva oluja sjećanja...
U tišini gledam
jednolično kapanje suza o tlo,
razmišljam o istinitosti tvojih riječi,
molim za milost...
Nepostojeće staze vode me k tebi,
nepostojeći putevi neostvarivoj želji,
na koljenima još jednom
vikat ću u bezdan...
Prepune sobe iluzija
još uvijek vrište tvoje ime,
Blatnjavi tragovi
ispisuju pjesmu tvog života...
Čitav moj svijet odiše tvojom prisutnošću...
Još uvijek čujem tvoje korake,
drhtanje usana,
osjećam poglede...
ČEKAONICA SJEĆANJA
Prazna čekaonica...
Njegov miris i danas opija moj um,
pobuđuje sjećanja...
Klanjam se hladnim zidovima,
izblijedjeli lik još plovi opustošenim hodnicima...
Vrijeme ne postoji,
samo tren i vječnost je naša...
Zacakljeni pogled,
uperen u beskraj
donosi ustajalu melankoliju,
odnosi snove...
Ukrali su mi život,
pobijedili ljubav, ugasili žar...
Nemoćno se previjam,
smrtno ranjena,
njegove usne poput sotone
vječno me zovu u ponor...
Tek lagani dodir njegove prisutnosti
stvara oluju u davno ugušenim
snovima...
Prazna čekaonica,
samo ja i sjećanja...
Autorica: NEODLUČNA
|
