Pjesme
Inspiracija što pada u moju tintaricu
***
O gavrane, ti plahi noćni vjetropiru
što miluješ mi pogled uvrnut noćnim utonima
u daleki kozmos!
Bljedolika kugla od kristala
sipa svemirom svoj zatajni čarobni prah.
Obmanute su oči u božice vilinskih kosa
sklopljenih pogleda uvrnutih carskom vasionom
a noć...samo sablast sa koprenom,
razderana čežnja najdubljih snova,
oblači svilen kroj novog zvjezdanog okova.
Mjesečev šiljak baca svoj odraz u plavetno more,
a tanka se koprena stere pod zvijezdama.
Mjesec, blijedi uhapšenik te svilenkasto maglene prašine
Otkriva odraz u strastvenog vilinskog zavodnika.
***
Otvaram vrata mnogozvučnog svijetlomrcanja
gdje utješni tonovi prizvuka ljubavnih nota
ponekad gube svoju vječno istoznačnu lozinku.
Zakopana u mrtvom svijetlu
stremim slutnji svoga mraka,
gdje boje razderanih njedara odišu na odsustvo
i nostalgiju jednog čovjeka.
Melodija moga srca biva zalivena
tihom slutnjom otrcane tišine boli.
Posvećeno Mirdi na datum 6.3.2006.
„Inspiracija što pada u moju tintaricu“
Gladim sliku svog mrtvog urezanog gavrana
gdje pod prstima haraju crte pomalo zaboravljenog lica,
a pogled crn i predan hraneći se ugasnućem boja.
Ujeviću, moj anđele, oko trune u suzama,
a pogled u oblaku
Čim stremim tvom imenu.
Uglađena slova tjeraju sreću krvavim ulicama,
A trg trguje molitvama
jednom dubinskom spoznajom čovječanstva u kozmosu.
Vjeđe se pote, kvase
suze silaze i kvače
po tebi.
Tvoji stihovi moj su melem
Tvoja duševna struja širi se mojom,
A ruke me tvoje lome toljagom jeze.
Noć
Noć, ta predivna sonata tame
Zar nije predivna, sama
Razbacana među zvijezdama sazdanih u više nota.
Ponekad tjeram misli,
Samo da me zaobiđu
i nestanu putem zvjezdane prašine
da zaboravim govor
što bruji stotinama glasova u meni.
Želim se prepustiti sred magle
da me obavija sladnokrvnim užitkom njene taštine,
kroz skitnje stazama tame
jedva osvijetljene tinjajućim draguljima prosipanih nebom.
Što bih dala da sam okupana tamom
I barem jednom osjetim i zađem u taj sklad.
A svemir kad blijedi
jer dolazi njegovo rasulo,
zvijezde hrđaju kao staro željezo
i nestaju dolaskom zore.
piše: Marina Žic
|
