Pjesme
Jednom kad ne dođe sutra
U PROLJETNOJ NOĆI
Kad prolazim kraj prozora njenih
u proljetnoj noći dok miriši lipom zrak,
ja zastanem malo, baš tu,
gdje iz njene sobe
pada svijetla trak.
Nekad je vidim, nekad ne,
al uvijek drag mi biva kratak tren
kroz zavjesu kad ukaže se
tako jako voljen lik mi njen.
Ne ostajem nikad dugo
i u mrkli opet kročim mrak,
ganut čežnjom tek zadrhtim
u proljetnoj noći dok miriši lipom zrak.
JESENJA NOĆ
Sjećaš li se draga te jesenje noći
dok mjesečine traci padahu po nama,
ljubismo se strasno u usta i oči
tek upoznali i bez imalo srama.
Zvijezde su bile tajanstveno blizu,
iz daljine čuo se tijani poj,
na jednoj od klupa u dugome nizu
ja ubrah svaki nježni drhtaj tvoj.
Vječnost u duši oćutjesmo tada,
o kako je davna ta noć tajanstva
jer evo sa sjetom na licu sada
ja sjećam se toga kratkog poznanstva.
I ponekad odem do starih klupa
al ne idem nikad u jesenju noć,
u večer tu kad bili smo skupa
mi nikada više nećemo doć.
RUŽA
U vrtu prepunom lijepih ruža
i latica nježnih što drhte u rosi
gotovo svaka uvene tiho
pred danima tužnim što vrijeme ih nosi.
Tek rijetka se otme i nastavi zračit
svu raskoš svoju i bića ljepotu
jedna od takvih ruža si i ti
u ovom uvelom i sivom životu.
RASTANAK
I šutjesmo dugo u noć gledajuć daljine
i titrala nam srca od velike čežnje
dok mjesec je visok prosipao trake
i dirao njene bijele grudi nježne.
A znali smo da vrijeme kao vihor leti
i da ide sutra što rastanak nosi
tek ruka sama k njoj se lako pruži
i nađe raj u njenoj bujnoj kosi.
K'o umorni ratnik što za mirom žudi
i traži krilo gdje će stavit lice
tako za njom se tresla cijela duša
dok usnama joj gladih svilne trepavice.
A s dalekih se gora rosila tišina,
u rukama počivao mi njezin tanak struk,
ko slatki san se čuo uzdah njezin
dok nad cijelim krajem snivao je mrtvi muk.
Silno je ljubih, dugo do svitanja,
k'o zemlja pusta kad uživa kišu
i danas kad prođem k'o slučajno tuda,
zastanem, slušam, tu njene grudi dišu.
DIVLJI U SRCU
Divlji u srcu hodaju sami
hladna ih ruka vodi i voli,
divlji u srcu ne ostave traga
na svome putu trnja i boli.
Divlji u srcu ne puste suzu
tamo gdje drugi jecaju ljuto,
divlji u srcu nemaju duše
u njima sve je tvrdo i kruto.
Divlji u srcu ne oproste nikad
u zjenama vjetri osvete pušu
divlji u srcu ne poližu rane
puste da gnoj im izjede dušu.
Divlji u srcu su uvijek po strani
uske i mračne ih ulice vuku
divlji u srcu ne osjete nikad
mirnu i tihu obiteljsku luku.
**********
Znaš li da si sinoć u moje ušetala snove
tabanima bosim, krhkim ko pahulje snježne,
pogladio sam ti lice, kosu, oči
i cjelivao ti bijele grudi nježne.
Po prvi put sam poželio ludost,
ne dočekat plavu zoru kad zarudi
zatočen ostat u tihome snu,
zauvijek uz tebe i uz tvoje grudi.
SAMOĆA
Katkad samoća zagrli mi srce,
ovije mi dušu i prodre u kosti,
u praznoj sobi samo sat se čuje
i aveti prošlosti jedini su gosti.
Danima nitko ne kuca na vrata,
u daljini tužan lavež psa se čuje,
onda muk, to gazda ide
i nečim teškim tuče ga i psuje.
Pao je snijeg i zabijelio svuda,
oštra zima cijeli kraj je stegla,
moja draga više nije moja,
nešto slutim nije sama legla.
Prijatelje svoje sticao sam svuda
sad ni jednog nema da mi kratko svrati,
zla me sudba ovdje prikovala,
bar da ono lajanje mi vrati.
Ni laveža onog više nema
što danima se čuo u daljini,
utihnuo ga ljutit gazda
jednim hicem negdje u divljini.
UTJEHA
U mračnim gluhim noćima
gdje pusta tišina počiva
bez imalo nade u očima
priupitah utjehu gdje noćiva.
Tražih je u praznim lukama,
u visokim golim granama,
u onom koji je u mukama
opraštao na križu, u ranama.
Tražim ju u mnogim ženama,
u noćima što sa vjetrom minu,
bez imalo sjaja u zjenama
u gorkom ju ne nalazim vinu.
Tražim ju u svojim pjesmama,
u lancu dalekih mi pređa,
vječno žedan pod česmama
usahnut ću iza bolnih vjeđa.
JUTRO
Vjetar stresa sa kopriva rosu,
zrakom lebdi miris pokošena sijena,
bijela breza raščupala kosu
kao da se netom probudila snena.
Žalosna se vrba pognula u brizi,
ne dira ju ovog jutra sjaj,
s njena tijela topli jantar klizi,
zlatne suze dozivaju raj.
S ruba šume strše prazne čeke,
u pusta se polja trag kopita utro,
mladi srndać pliva preko rijeke,
na krivoj je obali dočekao jutro.
PROSJAK
Već godinama na svom uglu prosi,
dobro zna da nije mu na diku,
teške brige u sijedoj mu kosi
ostavile traga i na tužnom liku.
Život ga je prevario ljuto,
tko ga žali, tko ga bijednog treba?
širok dlan mu leži kruto
posve prazan ispod škrtog neba.
Prolaznici idu, svak se nekud žuri,
koda gleda svoju tešku muku,
sjedeć zguren on pred sebe zuri
dok mu sunce grije ispruženu ruku.
OPROSTI
Sinoć dok se mjesec prosipao zlatom
i gladio vrbe vrhom nježnog traka,
stajao sam tiho pod prozorom tvojim
dobro skriven usred nijemog mraka.
Nagnule se zvijezde sa visina
ne bil čule dal ću nešto reći,
htio jesam, al sa usna nijemih
riječi nisu znale, nisu htjele teći.
Znam, ostavih te, naglo i bez riječi
a i danas ne znam neki razlog prosti,
nek ti mjesec, zlatne zvijezde, zora
šapnu tihu, malu riječ, oprosti.
RUDARI
Duboko iz crne utrobe zemlje
ko marljivi mravi u svome trudu
garavih lica na svijetlost dana
rudari vade vrijednu rudu.
Njihove ruke su željezo kruto,
s čela im curi prljavi znoj,
s kaciga lampe što svijetle u tami
posule oknom zvjezdani roj.
Znaju da poguban posao rade,
želja za kruhom tu ih još drži,
u svakome danu tek jedna je briga
samo da staro okno izdrži.
JEDNOM KAD NE DOĐE SUTRA
Jednom kad ne dođe sutra
i u beskrajnu kad zaplovim noć,
sve nove zore i buduća jutra
kraj mene će mrtvog proć.
A ja ću poželjet u svome moru
duge tišine i sna bez sanja
samo još jednu dočekat zoru
i da svijetlost obasja me danja.
I gle, ostat ću u tami, krut
bez snage da molim il kunem,
ja neću biti ni tužan, ni ljut,
ni osjetit neću da već trunem.
ZORA
Nekom slatkom tugom prolile se oči zore,
sa visina strepi blijedi mjesec živ,
svojim snenim sjajem zadnje zvijezde gore
ko da plaču što će dan ih razbit siv.
Utkala se rosa u latice ruža
niz široke naše bašće cvjetne,
preko njiva magla svoju svilu pruža
ko da tješi puste oranice sjetne.
Ispod starih streha blagi vjetar cvili
prede svoje tihe melodije nježne,
tako su dragi, mojoj duši mili
ti trenuci neke nedohitne čežnje.
Skriveno, duboko u zelenom gustišu
nešto šuška, tanke grane miče,
tu mladoj srni plahe grudi dišu
usred ove zore koja sviće.
SLAVONSKA PASTIRICA
Rođen sam u kraju nepreglednih njiva
što ih oko nikad obuhvatit neće,
gdje široke su bašće iznad kojih sniva
jato snenih zvijezda u proljetno veće.
Tamo gdje se nošen vjetrom pruži
miris sijena i prostranih staja
i gdje divlji soko svojim nebom kruži
iznad dobro znanog seoskoga kraja,
gdje u nježnim poljima se žuti
klasje žita poput sjajnog zlata
i gdje dugi prteni su puti
često neprohodni uslijed silnog blata.
Uz ponešto sreće, lutajući hladom,
tu ćeš sresti pastiricu mladu
kako kupa se u rijeci i pogledava kradom
pomalo se bojeć da joj ruho ne ukradu.
Vidjet ćeš joj bijele obnažene grudi,
te ljepote nemaš nigdje usred grada,
njeno nago tijelo što se vodi nudi,
tijelo mlade, divne čuvarice stada.
U očima joj nemir pradavnih vremena,
iskonskom ljepotom lice joj se blista,
niz ramena skladna utkala se sjena
bijele breze što kraj rijeke lista.
Kapi vode klize crnom kosom
kao suze što ih suton pruža,
po dnu hoda nogom bosom
lako kao tepih od ruža.
I možeš proći zemlje dalekoga svijeta
i u bilo kojem da se nađeš gradu,
sjetit ćeš se da si jednom prije mnogo ljeta
susreo u Slavoniji pastiricu mladu.
NOĆU KADA IDEM GROBLJEM
Noću kada idem grobljem
pažljivo mi uho sluša
svaki titraj u tišini
kojom plove snovi duša.
Ne čujem ništa što uzburkat može
tu ujednačenu, glatku rijeku,
o smrt je tako mirna, tiha
u svom jednakom vremenskome tijeku.
Samo srebro mjesečine
zbija šale u svom sjajnom muku,
čini sjene kosim križevima
praveć ljude raširenih ruku.
DUŠA
Znam, jednom dignut će se duša
iznad površnosti zemnih slika
i tražeć neko drugo nebo
lebdjet će bez stasa i bez lika.
Lutat će tako bez dana i noći
uvijek novu sretajuć strahotu,
nesmirena, neutješena, ko što je i bila
u svom smrtnom, prolaznom životu.
I tražeć nekog ili nešto
u tom hladnom prostoru bez kraja,
znam, proći će grješna, slijepa,
mimo vrata nedohitnog raja.
I neće žalit usred beskraja tišine,
tek izustit će psovku il prostotu,
baš kao što drska je i bila
u svom smrtnom prolaznom životu.
I neće više nikad susrest svoje znane,
mile i drage više dotać neće,
pogana i prognana, daleko po strani
u grču samoće kunit će i mrijet će.
SUZA
Možda će te jednom u starosti, samu,
ponijet misli što u davnu prošlost nose,
i ko usput sjetit ćeš se mene
češljajući svoje sad već sijede kose.
I kao što lasta traži svoje gnijezdo
što ga jednom davno svila ispod strehe,
potražit ćeš me iza ugla zaborava
pravdajuć u sebi moje davne grijehe.
Tražit ćeš me tihom zebnjom opijena,
zebnjom kojom pjesnik žudi svoju muzu
i možda ćeš shrvana, puna gorke sijete
ispustiti za mnom svoju prvu suzu.
Ispusti je draga, ona će me naći,
kanut će sred huma i ljubavi dolit,
u to ludo, zaljubljeno srce,
što ni mrtvo nije prestalo te volit.
Ja bit'ću ti sve
Ne znam ni tko si, no jednom mi obraz
dotakla tvoja od baršuna kosa,
kad bila bi ruža sred vrta u cvatu,
ja bio bih tvoja na latici rosa.
Želim ti biti zvijezda u noći,
trag u pijesku sred otoka pusta,
kad igra ti srce i kada se smiješ
bio bih osmijeh sa vedrih ti usta.
Ne znam što si mi strepnja ili slutnja
il' varljiva igra svijetla i sjene,
ako si žena sa tugom u srcu
ja bit ću suza iz vlažne ti zjene
Po danu anđeo, tih, u sjeni,
kad usniš bit ću ti mjesečev trak,
ako si ptica već spremna za let
ja bit ću oko tebe tek samo zrak.
***************
Pogledaš li u dubinu mojih tamnih zjena
što se godinama pod čemerom suše,
ugledat ćeš ponor mojih davnih želja
i osjetit hladan mramor moje duše.
Vidjet ćeš pegaze oronulih krila
i anđele bez harfi kako nijemo sjede,
ispod žutog uveloga lišća
čitat ćeš mi pjesme već od pljesni blijede.
Da, sav je zanos nestao ko varka,
u mom srcu sve su posivjele zore,
samo katkad tvoje zjene draga
onim starim žarom zasjaju i gore.
ČEŽNJA ZA SLAVONSKIM KRAJEM
Gdje su sada Slavonske ravnice?
Gdje su visoki jablani što šume?
tuđin sam u ovom dalekome gradu
čija se je tuga uselila ume.
Prvim vlakom ja bih rado kući,
tamo gdje se mladi bor zeleni,
pa da sjednem ispod stare lipe,
umoran da zaspim joj u sjeni.
Da u san mi uđe žubor vode,
vali što ih obala doziva i vuče
i da opet probudi me kao nekad
ludi djetlić što u drvo kljunom tuče.
Na povratku kući da me stignu zvijezde,
mjesec rani da na lice pada,
u još jednu da zaplovim noć
što dalje od ljudi i svjetala grada.
LIST
List, maleni, žuti
od grane otkinut ode,
hladni ga vjetar smuti
i baci sred velike vode.
I gle baš u vir je pao,
o sudbina nikom draga
i tek što se vrtjet stao
već je nestao bez traga.
U tom listu vidjeh sebe,
vir taj ti si draga,
dugo još ću pamtit tebe,
glas ti nježan što me slaga.
DRAVA
O kako je lijepa dok teče u noći
i prolazi mirno kraj obala nijemih,
sigurna u sebe kao da pozna
tajnovitost raja i briga zemnih.
Sva je u srebru mjesečnog sjaja
i ko da je biće, koda je živa
zaneseno šumi u laganom vjetru
i zvijezde na svome ogledalu sniva.
I radost i tugu odjednom nosi
široka raskoš njenih leđa,
ne smije se, ne plače, samo oćuti
vječnost svoju iza spuštenih vjeđa.
SLAVUJ SA BREZE
S tanke grane, negdje s vrha breze
mali slavuj poljuljao predvečernji muk,
sav raspjevan svojom strunom veze
dok mu sneni lahor nosi tihi zvuk.
Čudiše se u prolazu ljudi
pogledahu gore, odakle se javlja skriven?
mili bože alaj lijepo gudi
ovim jarkim sutonom poliven.
Slušao ga dugo sivi sumrak sneni
kako šalje svoje melodije moć,
pjevao je tako samozatajan u sjeni
svoju milu ariju duboko u noć.
Autor: Ivica Grgić
grof100@net.hr
|
