Pjesme
Na stolu
Na stolu
Na stolu
Otvorena knjiga
To su tvoje misli
Pored stola
Stojim ja
Čitam
Ali ne
Ja ne znam čitati ta slova
Zaboravih
Da vrijeme je odmaklo
I da te ne poznam kao prije
Ni misli ti nisu iste
Ne mogu ih pročitati
Kao nekad
Kad sam ti znala dušu
Sad si tako stran
Možda začaran
Gledaš me
onako
I smiješiš mi se
onako
Kao da sam ti
draga prijateljica
Bar me to čini sretnom
donekle
Lažem li?
Utorak
Ovaj dan
Današnji
Da bar mi je zadnji
I miriše
Ovaj dan
Miriše mi jako
I podsjeća na tebe
Tijelo moje
smiri se.
Usni
Ne očekuj previše.
Ne vrijedi danas
Neće ni sutra
Pa koji će mi dan onda značiti?
Kada ću se probuditi
bez suza u očima?
I hoću li ikada ponovno voljeti?
Barem jedan dan
Možda se dogodi
da jednog utorka
oblivena,
ovaj put osmjehom
pozdravim jutro
I možda ću tad reći:
Ovaj dan
Današnji
Da bar mi je prvi
I još više me podsjeća na tebe
Ne da mi
Pala sam noći u zagrljaj
Obavilo me divno crnilo
Crnilo pod kojim sklopih oči
Al' ne i srce
A nešto tako varljivo
Sprječava mi misli
I ne da mi da mislim na tebe
A nikom ne odajem
Pa ni sebi
Da pleteš mi se po mislima
Samo katkad trepnem
Pa te izgubim iz vida
Al' kad zatvorim oči
Opet se vratiš
A ne da mi nešto
U srcu nemirno
Ne da mi da te poželim
Samo ponekad zaplačem
I noć zamolim
Da vrati te
I osjećam već sviće
A ne da mi zora
Nije kao noć
Ne da mi da te gubim
Ona dopušta da te bar malo volim
I ja te opet ljubim
Pukotina
Misliš da sam sretna
Da mi daješ radost
A uzimaš mi mladost
Svaki dan sve više
Lediš mi dušu
I na ljubav sam već imuna
Riječima me razboliš
pa usnama liječiš
I tako stalno
Do kada ćeš mi rane cjelivati
pa ih opet iznova otvarati
Ja opraštam
Grube riječi,
ne zaboravljam
Iako vrijeme odmiče
u sjećanju trag ostaje
I zbog tebe
moje nebo odavno nije plavo
i na njemu nema sunca
Zbog tebe
Oluja mi razara tijelo
Ne nudi mi osmjeh
Neće zaustaviti ovo nevrijeme
Samo mi pokrij oči
I ne zaboravi:
Ne vrijedi ljubav
kad srce pukotina postane
Pustinja
Rascijepani snovi
Neispunjene želje
Polomljene ruke moje
Od moljenja.
Ja
Kišom zalivena
Ljubav moja
Zaboravljena.
Postelja moja
Hladna.
Zapuštena.
Srce moje
Rudnik zlata
Pokraden.
Usne moje
Siromašne
Nikad željnije.
Tijelo moje
Zarobljeno
U sarkofagu sjećanja
Pogled moj
Bježi u daljine
Glas moj
Pokušava dozvati nekoga
Ukočenost svladava usne
Padam
Osjećam
Pijesak u očima
Stapam se sa tlom
Sada sam pustinja
Stihovi ljubavi
Napisat ću opet stih.
Još jedan.
I reći ću opet
Vikat ću.
Jecat ću.
Iscijedit ću bol
A sutra
idem dalje.
Pisat ću još samo večeras.
Zadnji put ću spomenuti riječ “ljubav” .
Onda ću zaspati
Uz malo plača
Uz malo se smijeha
A stihovi će me salijetati
I dalje
Tražit ću mir
Jer ga nemam
Jer ga nikad nisam ni imala.
A plače mi se sad
Neoprostivo mi se plače.
Zbog tebe
Ali neću okaljati svoj ponos
Okrenut ću se i otići
I zamrziti tvoje lice
I progutati poraz
Kazniti te..
Opet ćeš biti tu
znam
I nećeš mi dati mira
Stope ćeš mi brisati
Da ne ostane trag
I da izgubiš sjećanje na mene
Ponovit ćeš
da sam samo lutka
Koja plače umjetne suze
To si mi ti pokazao
Pusti me da odem
Ja ti i ne trebam
Neživa bića služe ničemu
Noćas ću biti opet sama
Odbjeglo sama
Grlit će me zidovi
I ljubiti sjene
Milovati prašina
A ja ću pisati
Zadnji put
Riječ “ljubav” ću spominjati
Ne traži me među živima kad svane
Najljepše suze
Skidam suze
Oblačim smijeh
Param tugu
Šijem sreću
Tučem mržnju
Ljubim ljubav
Molim molitvu
Izgovaram pokoru
Želim
Silno želim
Svanuti noć
Noćiti zoru
A mogla bih zavoljeti
Al koga?
Ipak ću naoblačiti sunce
nasmijati se oblaku
I umirat ću od smijeha
Dok god mi ne podari kišu
Onda znam koga ću voljeti
Ljubav ne
Mržnju ne
Sunce ne
Molitvu .ne
Noć zna
Jedina
Da dušu ću golu
Na dlanu pokloniti
I zna
Kome ću se
u najljepše suze skinuti
zna..
da ne znam voljeti.
Vjetrovi
A odnose te oni meni
Uzimaju te.
Vjetrovi.
Metu mi te s praga
Da li znaš kako boli
Kad zapušu silno
I kad mi slome biće
Razderu misli
Uguše suze
Svaki dan sve jače pušu
I ne daju da te dotaknem
Da ti se uopće približim
A na usnama gorak okus,
mjesecima
A možda je i godina prošla
A oni
Pušu.
Nose.
Razdiru.
Prodiru.
Gube.
A ti ideš
Nestaješ
Pratiš ih
U neki nepoznat zagrljaj te nose
Ne žališ
A vole te vjetrovi.
I svašta rade od tebe.
Ti iz nekog drugog svijeta dolaziš
Al' kad ti slome jedra
Potonut ćeš.
Znat ćeš
Vjetrovi
Nisu ti prijatelji.
Shvatit ćeš
Osjetit ćeš
Njih
Jednom
U iščekivanju
Jutro
U njenim očima
Pusto jutro
Nema ga
Gubitak?
Privremen
Povratak?
Neotkriven
Nedostaje joj
Misli ga skrivaju
Bar ga one imaju
Te sebične misli njene
Ne daju ga
I suzne su njene oči
U njima krik bola
Odbjegao s nekih nepoznatih usana
Iskrivljen
Zalutao u zelenilu njenih šarenica
Zapaljena vatra
za kojom ostaje dim
Kasnije, ugalj
na dnu zjenica
Ne, to ne gleda ona
Uvjerava se
Ne može vidjeti svoj pogled
Ne želi
Ona nije gubitnik
Ima nekoga
I ne kocka na ljubav
skučenu u kutu
U netaknutom
čistom kutu svog srca
Čeka da dođe
i zaprlja ju poljupcima
Da otključa sva vrata
I razbije sve zidove do nje
Čeka
Povratak
Ponavlja
Nedostaje joj
Plač
Ne dolazi u obzir.
To rade žalosni
Tamo ne pripada
Bori se s drhtajem usana
Očekuje
S osmjehom
I pokojim uzdahom
Tebi
Ponekad mi na um padnu neki naši trenuci.
Tada se sjetim tvojih poljubaca, zagrljaja, tvojih riječi
I to kakvih riječi
Ne fališ mi.
Mislim da je tako.
Ljubio si me na neki jednostavan način,
tek ponekad s malo žara.
Nema te.
Odlepršao si zauvijek iz mog života.
Sad sigurno imaš neku novu ljubavnicu.
Uvijek si se hvalio sa njima,
prije nego sam i ja postala jedna od njih.
Strašno mi se sad smije zbog toga,
a mogla bih i zaplakati.
Sutra nam je trebala biti godišnjica.
Neću napisati koja.
Nije ni važno.
Neću te nazvati,
a ni poslati ti nekakvo pismo s otrcanim stihovima.
To ne priliči meni.
Nikako.
Mislim da ti zapravo nisi svjestan svojih gluposti.
I ne znaš što si mi napravio.
Ili ne želiš znati.
Nebitno.
Ionako je sve gotovo između nas dvoje
i crta je odavno povučena.
Ne trebam te, ne želim te, ne fališ mi
Nisi mi čak ni drag.
To je sigurno.
Samo
Voljela bih da se ne vidi onaj ožiljak na mom vratu.
Znaš,
tamo gdje si me zadnji put ugrizao.
Valjda će nestati.
Eh
Nema dalje.
Mojoj majci
Najljepši anđelu,
Svjetlosti mog života.
Zašto su mi te uzeli?
sjaju moj, majčice moja,
zašto su te sa sobom odnijeli?
Otišla si u visine nebeske.
Ostala sam sama,
zauvijek, bez tebe.
Tvoj lik u mom sjećanju meni je sve,
on mi je jedini sjaj.
Draga majko,
zašto je našem druženju morao doći kraj?
Kada bi samo još jednom tvoje oči
podigle pogled ka mom licu
Kada bi me još jednom tvoje krilo primilo
kao ranjenu pticu,
živjela bih kao da si tu,
iako bih te susretala samo u snu
A sada te kraj mene nema,
i svaka prolivena suza jača me
i na život bez tebe sprema.
Vrijeme mi tvoju ljubav neće nikada izbrisati,
Samo suze neću moći suspregnuti u proljeće,
Jer svako će, majko, na tebe mirisati
Autorica: Tamara
|
