PJESMA DJEVOJCI
Ti si bila mlada,
On bijaše lijep.
Ta ti si voljela njega,
A on bio je slijep.
Volio je drugu
Jer bolje nije znao.
Ti si skrivala tugu,
A on te nije primjećivao.
Bila si samo sjena
Što u tami se skrila.
On je bio tvoja svjetlost,
Al' uzalud si snila.
Ti si bila zrno pijeska
Na žalu patnje i samoće,
Tvoja suza samo kap
Što od realnosti pobjeći hoće.
Sad stojiš na obali rijeke
Da ugasiš bol tu,
Posljednja kap poteče
I putem bez povratka ti krenu.
Da, povratka više nema,
Već polako gubiš dah,
Dobro znaš što te čeka:
Crna smrt i njen zadah.
Površinom nježno pluta leš,
Taj izraz na licu tom
Uhvaćen u posljednji zaziv
Za njegovim imenom.
Gle, nastupi gluho doba,
Pjev ptica nestade,
Samo leš na površini vode,
A na licu suze dv'je.
A TVOJE IME POSTA KLETVOM!
Ne mogu zaboraviti sve te godine,
Te godine nestvarne,
Jer prošle su brzo,
A dubok trag ostavile.
Sjećaš li se onih dana,
Kad smo nekad sretni bili?
To su sada davna vremena;
Jedino su snovi ostali.
Ti si sada tiha slutnja,
Tek blagi vihor u divljini,
Iza tebe pustoš mraka,
Tihi jecaj u praznini…
Sad nestaje tiho sjećanje na tebe,
Poput zrna pijeska nošena vjetrom,
Tvoje lice zamijenih sjetom,
A tvoje ime posta kletvom!
