SRETNA DJEVOJKA
Večeras ću umirati još jednom.
Gledati ću tebe i nju, sretne, zaljubljene,
Ona i ti, tako lijepi par......
Gledat ću je kako se radosno smije,
Ona....
Moja nekad najbolja prijateljica,
Ona, ona koja je znala koliko sam te voljela,
Ona koja je znala svaku suzu koju sam zbog tebe prolila...
Ona koja me tješila, koja je govorila da ćemo biti skupa....
Ona koju sam neizmjerno voljela.....
Gledat ću vas kako se smijete, kako se volite, ljubite....
I ja ću se smijati...
Smijati ću se kao da ništa nije, kao da sam i ja sretna.....
Ta svi mi zavide što sam uvijek sretna, vesela......
Smijati ću se.......
A u sebi....
A u sebi ja ću vrištati....
Znam već, duša će me boljeti do krvi........
Znam već, plakati ću iznutra,
znam već, da ću noćas još jednom umrijeti....
I svakim tvojim poljupcem ja ću biti sve mrtvija,
i svakim nježnim dodirom ja ću biti trulija........
Noćas će jedna zvijezda pasti,
ta kažu da zvijezda padne kad jedna duša umre,
noćas će pasti moja zvijezda, ali tijelo će biti tu, živo....
Noćas ću ja umrijeti.
Ali ipak ću se smijati...
Ja vesela, vedra.......
Ja, sretna djevojka.......
LJUBAV POKREĆE SVIJET.........
Tihim bespućima sumornih strana
Izgubljeni u posljednjim smirajima dana
Lutamo......
Tražimo draga lica, srodne duše..
Puštamo da nas nosi rijeka gradskih svjetala,
Koja se ulijeva u ocean nemira...
Pričamo o sreći, o ljubavi,
Tražimo oslonac,
A u biti samo tražimo nekoga da nas riješi patnje,
Da nas riješi boli koja ubija...
Postajemo robovi grada,
Robovi vlastitih sebičnih želja, prohtjeva, zabluda.....
Sanjamo o oslobođenju, o nekom novom životu,
O životu u ljubavi......
A što mi očajne duše dajemo????
Mi ljubav tražimo, a patnju dajemo....
Želimo sve, a izgubiti ne želimo ništa....
Što smo mi, što smo postali?
Gdje je nestala ljubav....?
Mislimo da se sve može kupiti,
Ali ne može ono najvažnije......
Ljubav koja pokreće svijet......
POSLJEDNJI SUSRET.....
Sumrak....
Tiha ružičasta patnja utopljena u tragove izgubljenih misli....
Sjene...
Pričaju zaboravljene priče onih koji su se voljeli.....
Jeka.....
Vrišti nijemim uzdasima, boli, patnjama....
Tuga.....
Ubija, briše, uništava sve ono dobro, sva lijepa sjećanja.....
Mrak....
Prekriva lica, skriva osmjehe, odnosi snove.....
Odlaziš....
Ostavljaš me samu, zarobljenu u posljednjim trzajima sutona....
Nestajem....
Nestajem i ja, odlazim zajedno s suncem, da se izgubim u moru
sjećanja......
BALADA O SLIJEPOJ DJEVOJCI....
Bio je kišni, jesenski dan,
oko mene prolaznici što žure,
a ja sam stajao malo žalostan,
naslonjen o zid stare ure.
Gledao sam u daljine,
mirisao miris kiše,
razmišljao sam o životu,
i sudbini što život piše.
A onda sam je ugledao,
stajala je nasred puta,
tek su oči virile joj,
iz ovratnika velikog kaputa.
Skupio sam svoju hrabrost,
prišao joj tiho, blago,
reko: "Izgledate izgubljeno,
mogu li vam pomoći kako?!"
Nasmiješila se ljupko, blago,
i s podsmjehom nekim rekla:
"Pa kad već navaljujete tako,
ima li u blizini apoteka?"
Spremno sam joj pokazao,
oh, kako je bila lijepa,
ali i njen život okrutan je bio,
Marina je bila slijepa!
Živjela je na Jarunu,
u prašnjavom, tijesnom stanku,
a iako je slijepa bila,
brinula se i za majku!
Od tog jesenjeg dana
duga smijenila je moje kiše,
što više sam znao Marinu,
to i volio sam je sve više.
I jednako naglo kao što je i došla,
Marina je nestala iz života moga,
bolest je otela to nevino biće,
a volio sam je više od života svoga!
I danima sam poslije šetao na kiši,
oko stare ure tražio Marinu,
tražio sam oči što vidjele nisu,
već su uvijek nijemo gledale daljinu........
ŽIVOT.....
Život je tek nepovratna rijeka sjećanja
što teče koritom neispunjenih želja,
propuštenih prilika,
neostvarenih snova;
a na kraju svog toka,
zajedno sa Suncem se gubi
u tihom smiraju bezdana........
A sve što ostane je tek rosna izmaglica sjećanja......
