|
|
Pjesme
Svjetlost imena njegova
Mi se nismo gledali da bi
jedno drugom vidjeli suze,
imali smo postiđeni ponos
i sasvim kamene osjećaje.
Te se noći prvi puta nismo voljeli.
Prišao si iz dubine tamnog lika i hoda,
tamne kose na vjetru
i usana koje stežu.
Stajali smo kraj vode,
obavijao nas je sumrak,
trebalo je da pođemo,
a ipak nismo pošli.
Sjetimo se: Tiho je bilo jutro maja
iznad listalog drveća,
a onda, odjednom,
oluja smrti nebo je zamračila...
A kad utihne jauk neba i plača,
kad se rastanemo sa tugom...
I stalo je srce,
sad samo još suza kaplje...
Ma neka sve stane,
neka se sve pretvori i u najtišu riječ,
i neću da vjerujem istini..
Sad sve opominje na tišinu,
ne mari se za život,
riječ za stih.
Sad sve opominje na tišinu,
smrt hoće plač, strah...
Bio si neponovljiv kristal,
pjesma bez riječi, bez ostataka,
pjesma bez pitanja i odgovora.
Ostao si nenapisano pismo
sa riječima šutnje...
samo hrpa praznih riječi.
I opet u tišini, sjetim se i
nečujno izgovorim tvoje ime.
Ne postoji oblik, ni riječ, ni slika,
a da posve ne liče na nas!
No, ponosim se tim suzama
jer pjesma ulazi u moju krv.
Ovo je pad bez dna
sa okusom ponosa...
Odlaziš
Ostaju suze i bol,
ostaje sve što te ludo voli,
odlaziš, a poljubac mi nisi dao,
voljela sam te,
ti si to znao...
Odlaziš sa šapatom zime,
ostaju lude želje,
ostaju nadanja i čežnje.
Toliko sam željela ljubav i sreću,
al` sada znam da sretna biti neću,
znam ostaju puste moje noći.
ostaje pitanje kad ćeš doći.
Pusta su i tužna naša mjesta,
osamljene su staze našeg parka
i sa suzom se pitam:
dal je druga ljubav bila jaka?
Tužni su sad osmjesi moji,
zar su bili lažni poljupci tvoji?
Odlaziš sa šapatom zime,
odlaziš, zaboravljaš moje ime??
Autorica: Xtina
|
