TOMISLAVU
Volim te zbog tvoje bezbrižnosti,
velikih očiju i dječačkog pogleda.
Volim te zbog tvoje meke kose,
i toplih riječi.
Volim te zbog tvoje mirisne kože,
i mekih pogleda.
Volim te zbog tvoje srdačnosti,
i plahih usana.
Volim te zbog tvoje dobrote,
i ljepote srca tvoga.
Ma tko te ne bi volio,
kad te se voljeti mora!
MOM TOMISLAVU
Bili jednom nas dvoje,
tada neznanci,
ja Andrea,
ti Tomislav.
Imali smo svoje živote,
briga nas bilo nije,
besciljno smo lutali u potrazi,
za ljubavlju i srećom.
Jednog dana došla sam do tebe,
tražila te broj,
a ti kao mali stroj,
u roku sekunde rekao si ne….
Mislio si da je šala,
šala mala,
ali nije bila šala,
već istina prava.
Svidio si mi se,
tako lijep,
punih usana i tih sjajnih zelenih očiju,
što su poput dva smaragda gledala u mene.
Dugo se čuli nismo,
3 puna mjeseca,
više je i uspomena izblijedjela.
I onda jednoga dana,
nakon dugih noći i još dužih dana
poslao si mi porukicu.
Sjećam je se još uvijek,
bila je tako lijepa,
tako slatka,
tako nevina,
tako posebna.
Ruke su mi zadrhtale,
oči zasjale,
nisam više znala ni kako se zovem…
Našli smo se,
ti, ja, mjesečina i mirno more
te lijepe noći i rodila se ljubav prava,
u kojoj više nije bilo mjesta samoći.
Smiješio si se,
smiješila sam se,
gledala sam te,
gledao si me…
Pričali smo do dugo u noć,
a onda smo se poljubili.
Preplavili su me neopisivi osjećaji,
val uzbuđenja i sreće pokosio je moje emocije…
Usne su ti bile tako meke,
kao tek propupale ruže,
osvježene jutarnjom rosom,
i tada sam znala,
biti ćeš moj…
Otada si moj,
a ja tvoja,
otada postojimo samo mi,
dva bića na ovom svijetu,
u ovom gradu…
Imamo ?ono nešto ?,
veže nas ljubav prava,
a ta ljubav nije šala.
Nakon godinu i pol,
neki bi rekli,
njihova ljubav će da izblijedi,
ali ona je i dalje tu,
čvrsta i snažna poput šumskog lava,
opire se i moru i soli,
i strahu i boli,
i vjetru i kiši,
i mrazu i snijegu…
Ne da se,
niti će se dati,
to nitko možda ne može da shvati,
ali tako je kad se voli jako i istinski,
kako samo rijetki ljudi znaju,
Tako je to kada spoznaš ljubav pravu!