Pjesme
sa ciglama od šutnje
gradimo zidove
nema više svjetla iznad mene.
doživljavam proživljeno,
a ono što je trebalo biti
prolazi pored mene
i odlazi u nepovrat izgubljenih trenutaka.
ostaju samo, od tuge sive
mjesečeve sjene.
tvoji uzdasi za mojim vratom
ne dišu više,
nema te više
u oblacima dalekog neba,
ne pišeš više
u pijesku mojih stopa.
čuvaj se.
pusti te riječi u obećanje.
to je sve što želim od tebe.
kad ti se ne znam više
na usnama izgubiti,
po bedrima tražiti,
bedrima svilenim od sjete.
VISINE
tiho, pretiho za čuti izgubio sam se.
u jeseni kasnoj još samo krošnje kriče
šibane britkim sjevercem.
starim ulicama moje mladosti
poigravaju se sa tugom
dva leptira,
izgubljena kao ja.
i kao ja upućena u svitanja.
nema sunca na naciklom nebu,
kao da će kiša! a nema ljeta da broji poraze.
jesen je, bez sumnje obuzela i more,
jer bijeli vali su sasušene suze obzora.
to je mjesto gdje umiru
žute dunje, k'o moje nade i
ova mrtva priroda, k'o ulje na platnu.
oštre zime moje su naslade,
pahulje snijega moje tišine,
ozeble ruže očima zaslade,
a lišće po cesti moje visine.
tiho, najtiše umro sam od sreće
živeći kroz naslade,
ljubeći tišine,
za usnama k'o zaslade,
putujući u visine.
Autor: Neo
ljulok@pmfst.hr
|
