|
DVIJE TRAGEDIJE IZ LARNA1. Neon tehnički savršeno briše tragove zastrašujućeg mraka, poštovanog,
jer spremno stiže svake večeri otprilike u isto vrijeme, tjerajući me
da istog trena pripremim psihu za njegov svečani dolazak, obrednom euforijom,
te da sretno zaželim sebi dolazak vijesti (odjekuju na sva zvona), o skorom
rađanju novog sutra. Veselim se. U meni bukti radost, a čak i zelena razlistana
biljka ponosno pokazuje svoje, brižnom rukom strastvenog botaničara izdirigirano,
zdravlje, bujnost i sjaj, pomalo ometena nakupljenom kućnom prašinom na
svojim listovima, i vrišti od sreće, kao dijete kad na svoj rođendan otkrije
da mu svi darove nose. Sparno je. Znojim se i u mislima se zamišljam kao
bocu hladnog pića koja usred vrućeg ljetnog dana, iz hladnjaka u lokalnoj
birtiji, bude poslužena umornom žednom gostu, izvaljenom na stolici s
pomičnim naslonom usred terase, pod suncobranom, željnom osvježenja. Oživljava
me i iz mrtvila budi jedino vjerni ventilator, neumorno odašiljući prema
meni mlaki zrak, te nosi miris paljene plastike, zbog učestalog rada motora.
Smijem se. Gasim neonsku svjetiljku i sve postaje kao obavijeno nekim
mističnim velom koji polako pada prema tlu, trepereći i izvijajući se,
sve dok ne padne i na divnu spodobu koja umotana u staru, na poklon dobivenu
deku, leži na madracima, neki dan premještenim na pod; tako da čine ležaj
za dvoje, i spava, samo se ponekad pomičući, tek toliko da mogućnost djelomične
budnosti ne bude isključena.
2.Učinit ću sobu svjetlijom nego inače, zaklinjem se sam sebi dok brzo, mučeći se, podižem stare drvene rolete, koje već danima služe kao kapci mojim prozorima bijelih okvira, da bih postao siguran da moje oči dobro vide, da ne krivim stalan polumrak, jer ona je nestala i polako toga postajem svjestan, a to boli, jer njena je prisutnost sve činila ljepšim. Kada to ne bih mogao sam iz nekog razloga, ona bi nalazila najbolju soluciju za izvlačenje iz govana i, a ponudila bi i alternativu, čak i dvije, uvijek sa izrazom lica punim razumijevanja na kojem se obavezno, kao ugovorom određeno, također naziralo i suosjećanje, uvijek. No sada je nestala i na mjestu na podu gdje su ležali madraci, sada se ponosno, na svojih šest željeznih nogu, od kojih su dvije po dvije stajale vezane plastičnim okovima, uzdizao lagano prašnjavi stakleni stol, a odsjaj svijetla koji se probijao kroz čestice prašine na njegovoj površini, drsko mi se odbijao u oči, budio sjetu i nisam se više, uz sav trud, mogao prisjetiti osjećaja koji je u meni izazivala njena prisutnost, te sam u grudima osjećao razočaranje samim sobom. Kardinalne greške koje sam u bliskoj prošlosti svog života učinio, a kojima sam duboko razočarao svoje najbliže (koje hoću – neću moram svaki dan gledati barem na dva – tri sata), trenutno su tako nebitne, jer bilo kako bilo, na kraju krajeva, zašto mariti za izgled vlastite slike u tuđim očima i svojeg kalupa u njihovim osjećajima, ako isti nisu sposobni pružiti mi ništa osim prirođene ljubavi. Ona je potpuno nebitna jer je konstantna i neuništiva, nepokoriva i nepobitna. Takva vrsta ljubavi mi je nametnuta i zašto bi takva ljubav bila važnija i uzvišenija od one koju stječemo vlastitim trudom i angažmanom? Iskreno, ova prva nije ništa više od pišljive navike, dakle, nosi isti značaj kao i moje svakodnevno kopanje nosa. Vrijeme prolazi nemilosrdno; da se može materijalizirati, pred nosom bi mi stajao kožom zakukuljeni krvnik. nalik na sado-mazo silovatelja, i smijao mi se u facu. Mahao bi prema meni sjekirom i tako bi želio otkinuti mi glavu, bez osjećaja krivnje. Pravo mu budi. Moja me pak samoća bez samilosti i interesa ostavlja da se nosim sa onim očajničkim osjećajem odvojenosti, nemoći i krivnje koji me izjeda i čini ovu prokletu stolicu na kojoj sjedim osobnom spravom za mučenje, jer ipak sam ostao bez svakidašnje potpore i izvora dobrog raspoloženja, utjehe i razumijevanja. Kapci prozora još uvijek stoje visoko podignuti i kroz njih lako je vidjeti uglavnom poluotvorene oči okolnih zgrada kako isijavaju žutom svjetlošću i rugaju se mojem neonskom carstvu koje se ponovo pojavilo paralelno s prvim naznakama dolaska poštovane noći. Mrežasta mrena na očima ove sobe ne dopušta im da pogledom prodru u srž prostorije i sa mog lica pročitaju nezadovoljstvo trenutnom situacijom, i to je jedino što mi sad pruža osjećaj relativne sigurnosti uz ovom izoliranom djelu svijeta koji od pakla biva odijeljen jedino pomoću četiri zida (tridesetak centimetara debela), jednim stropom i jednim podom. No ono što je najgore nikako nisu prozori već vrata kroz koja ću, htio - ne htio, jednom morati proći i izaći van, pa makar u crnoj vreći, u isto onakvo žuto svijetlo koje gotovo vještinom istreniranog špijuna zabada svoj znatiželjni, špicasti nos u jezgru moje sobe i plaši me svojom upornošću da me skenira, izloži, oslabi... Želi me razapeti na tapetu i cijediti i ono malo volje što je u meni ostalo kroz mrežu otupljenja i zatim me ostaviti ispranog, samog sa samim sobom, praznog, bezvoljnog, pobijeđenog. Čini se da su njenim nestankom nestali svi koji razumiju ili slušaju, udaljili se od mene; I ja tada čučim, čamim, trunem, ridajući i plačući u sebi poput majke nad mrtvim djetetom, dok se oko mene pustoš oholo ceri i ograđuje me tankim prozirnim zidovima kroz koje jasno, u daljini, vidim sreću na licima drugih, no oni ne dopuštaju da mi se približi, da je dotaknem i osjetim. Jednako kao da sam i mrtav.
Autor: Dejan Lončar; 01.02.2005
|
|
|
