Početna stranica

Priče

Ingrid

Noc poput pjescanog sata isticuci polagano odbrojava svoja poslednja zrnca.
Oblaci otpadaju sa neba, munje cijepaju i tminu i tisinu.
Neznam rekoh li ti da iznad svega obozavam nevrijeme pogotovu kada naidje u pravo vrijeme kao ovoga jutra… i kada kisa pada pravo u more.
Sjecas li se Ingrid, tada smo jos bili mladi i bezbrizni. Nismo sanjali o danima koji su prosli, mastali smo o onima koji tek treba da dodju i da budu nasi, nasi zauvijek govorila si.
Split je tada bio veliki, mnogo veliki. Sa kraja na kraj dan hoda ili tri lule duvana govorili su stari a ustvari mi smo bili drugaciji i zeljeli smo sto manje prostora. Nekako licno i cinicno, sebicno, nase.

Svijet je kao i danas bio glup, Amerikanci su ginuli negdje u Aziji, za one druge nista se nije znalo jer oni tada nisu imali mozda ni radio a ni dopisnike. Puske je uvijek svako imao osim nasih, vjerovali smo !
Citali smo zajedno, sjecas li se Ingrid prica Solomonovih iz one stare Biblije iz kredenca u tvojoj kuhinji na Gripama, ili pjesme nad pjesmama… pa Ujevica, Branka Miljkovica. Ja sam u dzepu nosio Jesenjinovu mangupsku ispovjest, pa Prevera…..eh more, more, …tamo gdje mirise sol. Gradinar smo naizust ucili, jedan dio ti drugi dio ja… svasta smo smisljali samo da nebi mogli slucajno jedno bez drugoga…

Uvijek sam te pitao sta je Prever htio reci u onoj svojoj pjesmi o sendvicima i bogatasima kada je ljutito uzviknuo: Svega mi je dosta, bacila se u rijeku s’mosta najljepsa djevojka Engleske ?
Lijepo ti je pristajao kist, ali velis nije ti se ispunila zelja i nisi postala ni Pikaso ni Mondrijan iako si umjela to sa linijama po platnu…
Sekspir je bio glup, govorila si, a sjecas li se kako smo voljeli citati njegovu Oluju i sve drugo samo ne o onima iz Verone. Sjecas li se Ingrid koliko puta smo tvoju sobu pretvarali u pozorisnu binu… a glumci smo bili nas dvoje… I gledaoci isto tako, mi. Mislili smo da je nasa ljubav jedina velika,…mislili smo Ingrid, da da, tako to uvijek bude, pogotovu kod zaljubljenih, a zivot je dugacak, krivudav i opasan poput one ceste za Cistu Provo…

“Imanje Savanah” od nekog tamo, pa “Americka tragedija”…. i nikako da zaboravim redoslijed sabranih Dreiserovih pisanija slozenih na polici pokraj prozora sa koga sam pogledom pucao na pucinu i jos dalje sve do Italije… Ingrid, Ingrid… kako ti je ime i danas lijepo… usne kao sa sjevera, mekane i blijede a socne poput narance,… jos uvijek ne mogu da vjerujem da si to ti, da smo to poslije 20 punih godina nas dvoje na istom mjestu ispred Dioklecijanove palace, niz Marijanske skaline…pa u istoj ovoj sobi…

Mislili smo oboje da se nikada vise necemo vidjeti…. Jer i nasi su imali puske i moji i tvoji , zaboravili su na nas, na mene, na tebe, na ljubav…na sve…, i vidjeli smo kada cizma naredjuje kako glava mora da koraca..

Kazes da ti kcerka vec ima momka, i moja isto tako…i nemoj joj govoriti kako su ljudi dobri, i kako smo bas mi najbolji, nemoj…reci istinu…
Da su i nama htjeli govoriti istinu …eh… draga moja Ingrid….

Zatvori oci i povuci par linija po cistom platnu nasih sjecanja i nomoj me ljubit onako kao juce, pa mi smo vec stariji, sta ce ljudi govorit na rivi, vidila si kako gledaju na nas….

Autor: Nord - Amsterdam

Autorska prava - Upute za korištenje - Odgovornost