tajnaveza.net - Priče

Tog jutra sam krenuo da kupim cigarete u obližnji dućan, koji je kao i uvijek bio krcat starinama što su se muvali tamo cijeli dan. Sjedili ispred dućana, žicali pare za pivu koju bi odma naiskap popili, pa u roku od minute krenuli u potragu za novom. Već sam ih znao po imenu: Žuti, Joso, Vlaho i Topić. A tko ih ne bi kad koliko god pijani znali su tko je gdje i s kim šta radio. Naša Informativna Služba. Ponekad ih je čak i policija dolazila pitati za pomoć kad je bilo neko sranje na kvartu.. Ukratko znali su sve.
Te noći bila je pretučena.
Nisam za to niti znao dok me Joso nije povukao za ruku i rekao mi sto je bilo. "Mali jucer je bilo sranje kod Andreje." Matej, njen bivši je čekao kod njene kuće da se pojavi. Sam bog zna šta je htio od nje. Tamo negdje iza ponoći, ja sam radio, Ivan moj susjed ju je pratio kući. Pouzdan mali, znao sam da će ju čuvati. "Ivan je u bolnici" nonšalantno je rekao Žuti. "Koj’ kurac" pomislio sam. No priča se već izvrtjela u mojoj glavi.
Matej ju je čekao, ona je došla s Ivanom, ovaj je poludio i prebio ga. Puko je definitivno. Otkako mu je stara poginula, stari mu se propio, Andreja prekinula.. više nije bio svoj. "Neće to samo tako proći!" Joso me je pogledao kroz krvave oči, što od alkohola, što od nespavanja i prošaputao.. "Pazi se mali, znaš da nije sasvim svoj."

Krenuo sam prema njenoj kući..
Ako je dobro bit će doma, ako nije ubit ću ga.

Kucam... ponovo...
Zvonim... nitko ne otvara.
Idem oko kuće na stražnja vrata, možda su u vrtu. Nema nikoga, sve je zatvoreno. "Andreja!" poviknuo sam.. nema odgovora.. "Andreja!!" Susjedina mala je izašla u dvorište: "Saša dođi.. Andreja je u Draškovićevoj, starci su kod nje, nije dobro... "

Ovaj dio se niti ja ne sjećam najbolje. Znam da sam nešto promrmljao i otrčao doma po auto. "Šta joj je.. Šta joj je.." mislio sam cijelim putem do bolnice

Ušao sam u onaj smrad sterilno čistog prostora koji se može osjetiti samo u bolnicama. Smrad kemikalija pomiješan sa hrpom staraca koji šire osjećaj, ne miris, osjećaj truleži. Nešto je govorila, nisam je bas doživljavao. Gledao sam u punu čekaonicu jeli tu Tomo, njen stari ili majka teta Katarina. "Izvolite" i ruka na mom ramenu me prenulo iz tog stanja. Pogleda ne mičući s čekaonice pitao sam "Andreja Marić, gdje je?" "Ne znam" bio je odgovor. "Šta ne znaš, koj’ kurac stojiš tu, pogledaj mater ti jebem blesavu!!" "Kako se ti to razgovaraš! Je li?!" odgovorila mi je brkata sestra u bijelom... "Jučer je dovezena, Andreja Marić, gdje je?!" U tom trenutku sam snimio njenog starog kako izlazi kroz vrata i ide prema aparatu za kavu.. "Striček Tomo" uzviknuo sam i potrčao prema njemu.. "Gdje je?" pitao sam, ali vidjevši suze u njegovim očima ostao sam skamenjen. "Saša.. Matej je jučer... Potres mozga... vilica... kritično.." je bilo sve sto sam čuo... "Gdje je?!" kroz suze sam prozborio "Gdje je?!". Odveo me gore na prvi kat, a svaki korak je bio teži od drugoga. Teta Katarina je stajala pored vratiju i gledala u njih. Na njoj se vidjelo da je tu cijelu noć proplakala. "Teta Katarina" rekao sam i primio je za ruku.. Ona me zagrlila i kroz jecaje sam čuo kako šapće njeno ime "Andreja.. moja Andreja". Ostao sam s njima jer za drugo nisam imao snage.
Njene oči, miris njene kose, njen osmjeh koji sam gledao dok sam je držao u svojim rukama su mi konstantno letjeli kroz glavu.

Točno se sjećam svakog trenutka, koji sam proveo s njom. I dan danas kada osjetim parfem koji je nosila stanem i sjetim se..

Doktor je došao kasnije i pozvao Tomu da dođe. Nešto mu je prošaptao, a on je zaplakao i pao na koljena. Teta Katarina me uhvatila za ruku i zavrištala. Ja sam samo bespomoćno sjedio tamo, ne vjerujući dok su mi suze klizile niz obraze.
Odveli su ih da ju vide posljednji put, a ja sam ostao sjediti na stolici; ne shvaćajući.. kako??.. Zašto??
Ustao sam se i nogama kao od olova, korak po korak boreći se sam sa sobom ušao u sobu.
Ležala je na krevetu, plava kosa koju je uvijek držala u repu bila je raširena po jastuku. Usnice koje sam ljubio bile su plave, lice blijedo, bez boje. A njene oči koje sam satima bez prestanka gledao bile su zatvorene. Izgledala je kao mali Anđeo, kao da spava, a ja sam čekao samo da otvori te oči i da se nasmije.. Ali nije.. Više nikada..

Ušao sam s smiješkom u tu malu prostoriju nakrcanu ljudima, svi pomalo pripiti pjevali su neke pjesme. Pogledom proletjeh kroz sobu tražeći nju...

....Kad odjednom suze su krenule teći niz moje lice kada sam se sjetio da je nema. Da je nema u mojim rukama, da nema onog smiješka kojeg je čuvala samo za mene, da nema tih usnica niti tih očiju..

I plakao sam....
I plačem i dan danas kad se sjetim, makar je prošlo puno vremena..
I plakat ću..
Jer ja ju.. još uvijek Volim.

Autor: Night_rider

Autorska prava - Upute za korištenje - Odgovornost