|
|
Priče
Da li je ljubav jača?
Halo, ti si ..Da, ja jesam koga trebate...Tebe trebam ...A ko me to
treba...
Treba te ljeto 2002 , onaj tvoj kamen na zidu marine, na kome si zaspao
sam a budeci se tek oko deset uvece...možda nekad...
Dan kao i mnogi drugi od onih ljetnih, julskih ili srpanjskih dana kako
ih u tom kraju zovu, vruc...prevruc...
Kamen u zidu koji malu marinu stiti od naleta visokih morskih talasa van
turisticke sezone godinama je moj, skoro da je postao moj vlastiti...i
kada god tu dodjem on me ceka. Gromada sa Biokova precizno uglavljena
među bjelicastu sabracu okrenuta bas po mjeri, malo ukoso sa blagim padom
prema Italiji.
Kroz pukotinu koja je namjerno ostavljena spustao sam u onoj običnoj
najlonskoj kesi osvjezavajuca pica kojima bi se naprtio već oko 10 ujutru
dole pravo u more. To mi je bio frizider. Sa druge strane bilo je dovoljno
mjesta za slaganje iscitanih svakojakih novina i casopisa, prava biblioteka.
I ono najljepse...opruzen sa pogledom koji razara plavetnilo i neba i
vode sve do Italije provodio sam svoj ljetno odmor sasvim sam van guzve
i prica o visokim cijenama i lošim politicarima.
Samo ponekad bi neka znatizeljna osoba naisla, malo zastala pored svetionika
i ponovo odlazila tamo gdje je ljeto bilo gusce. Moj stari znanac i već
dobar prijatelj Vili mi je jutros dok smo ispijali kavicu rekao da danas
dodjem na moje omiljeno jelo musule pa onako na uho mi još dosapnuo...Bit
će i prstaca ali moras doći sa one strane da rucamo u basti jer je zabranjen
ulov i prodaja...
Bilo je bas dobro, nešto zbog gladi, nešto zbog obicaja a ponajvise zbog
ukusa.
Bravo majstore, rekao sam mu dok sam ispijao casu hladnog bijelog vina...vracajuci
se na svoje odrediste...onu gromadu sa Biokova...
Sunce je još dobro zarilo ogoljeni okolni kamenjar i još golija tijela
kroz koja sam prolazio do svog zemaljskog raja...iako su kazaljke na satu
već bile vertikalno opruzene.
Otvorena knjiga me sacekala tačno na stranici na kojoj sam je i ostavio...ni
daska vjetra...Iscitavao sam po ko zna koji puta poslednje stranice Danilovog
CASA ANATOMIJE ali nisam uspio doći do one poslednje recenice u kojoj
veliki Danilo konstatuje da za pisanje nisu dovoljna samo „m” ...San obično
naidje kada se najmanje nadamo...
Kisa, ...oluja...sanjam da mi neko na grudi stavlja santu leda...i snijeg
pocinje da pada...i sve to se lako podnese dok negdje u blizini ne udari
grom...trgao sam se...dole na zemlji posvuda mrak...ne vidi se ništa tamo
prema Italiji gdje se uvijek vidi il nešto il ništa...ali se vidi...vraski
hladno...a nebo poput stabla narance okiceno zvijezdama...
Uzivao sam u toj beskrajno ljepoti...razmišljajuci kako je lijepo biti
u drustvu mora i zvijezda ... i taman kada pokusah da se okrenem na drugu
stranu iznenada osjetih ruku na svom hladnom ramenu...Njezan dodir unese
neku cudnu toplinu koja prođe cijelim tijelom...Budan si...prepoznah njen
glas...
Da, jesam...nije skidala ruku sa mog ramena...nagnula se i...njezno, sasvim
njezno i polako me poljubila...Ne, rekao sam...nemoj...to nije dobro za
nas...godinama se znamo i nasi se znaju...nemoj...znaš i sama...pa prijatelji
smo.
Znam, rekla je tiho...sve znam ali vise nisam mogla...Cekala sam da dodjes
u nas restoran veceras ali te nije bilo...cekala sam, cekala...i odlucila
da dodjem ovdje. Muž je tamo a i nije velika guzva. Znam gdje ti provodis
ljeto...znam za ovaj kamen... Ja ga i zovem po tvom imenu...kada svi odu
i kada mi koji ovdje živimo ostanemo sami... Dvije krupne suze su joj
se skotrljale niz lice. Bila je cudno lijepa...Ustao sam, obukao majicu
bez rukava...Stajali smo jedno ispred drugoga... Propela se na prste da
bi me zagrlila...snažno me zagrlila i plakala...plakala...onako lijepoj
i suze su joj pristajale.
Ne, rekao sam ...možda nekada drugi puta... Poljubio sam je u obraz...mekan
kao djeciji jastucic...to ne smijemo sada... Otici ću rece...a ti podji
kasnije...i dodji, spremila sam za nas sve skoljke koje sam danas mogla
naći...ima ih pet sest vrsta...dodji...i persun je svjez...i maslinovo,
ono tvoje koje volis...djevicansko...i da znaš... ja ću dolaziti na ovaj
kamen kada ti odes i kada svi odavde odu... i cekati to tvoje ...možda
nekad...i nadam se da ću docekati pa koliko god da traje...
Hej, cao...kako si...upitam iznenadjen
Hajde dodji, nema turista ali ja stojim na tvom kamenu i samo još falis
ti da nastavimo tvoje možda nekad...odatle te zovem...kada dolazis kod
nas, pa posle krace pauze tiho dodade... i mene...
Drugi vikend Januara...rekao sam tiho...
I ova decembarska noć 005 polagano trosi i svoje i moje vrijeme dok me
ona i more zapljuskuju julskom iliti srpanjskom noći 2002, i svim onim
zvijezdama, maslinovim uljem, skoljkama...i samo jednim pitanjem, pitanjem
koje se samo od sebe ponavlja do u nedogled...šta ...šta...sta da se radi…
Autor: Nord - Amsterdam
|
