Početna stranica

Priče

NAŠA VEČER

Mislim da ne trebam misliti na tebe a to ni ne želim, ponekad mi jednostavno želiš šetati mislima...često mislim na onaj najnoviji dan u godini koji smo proveli pričajući o važnim i nevažnim stvarima. Još uvijek se sjećam tvojih riječi još uvijek osjetim tvoje usne na mome obrazu. Tvoji čvrsti zagrljaji bili su kao da me nikada nećeš pustiti, tako snažni a ipak tako nježni... Tu večer plakali smo, bojali se i smijali. Sve se činilo tako lakim. Svaka crna misao izblijedjela je, svaki problem uz tebe se činio izazovom. Bila je to večer mojih najljepših osjećaja moje neizmjerne sreće. Tvoj pogled govorio je sve, i ti si bio sretan. Možda ne kao ja, ali bio si. Alkohol je iz nas iznio najiskrenije osjećaje. Izvukao je ono što smo se bojali reći bistre glave... bojali smo se jer znali smo da će zora odvući noć, bojali smo se svega što će donijeti dan. ta noć je bila savršena.

Bilo je to ono što godinama čekala sam. Napokon je sve bilo nevažno jer ti si bio tu. Mješavina najdivnijih i najiskrenijih i najdubljih i najčišćih osjećaja osjetila se među nama. Sati i sati koje proveli smo zajedno činili su se kao samo jedan prelijepi san, koji kao da je trajao sekundu. Tako lijepu, iskrenu i sretnu noć zora je gurnula u beskraj. Na rastanku poljubio si me, zagrlili smo se. Zagrlili smo se s toliko ljubavi, sa puno savršenih osjećaja. Ti osjećaji vjerojatno nisu imali svoj kraj, rasli su svake sekunde i u nama stvarali bijes jer rastati se moramo... znala sam da jutro neće donijeti ništa dobro. Sa suzama u očima pustila sam ruku tvoju, činilo se da ni tebi nije svejedno što nestaje samo naše savršenstvo...osjetila sam to u čvrstom stisku koji je govorio više od riječi. pustivši mu ruku rekla sam: “bilo mi je lijepo s tobom”, odgovorio je isto tako. Tada riječi bile su suvišne jer sami pogledi rekli su sve, ali bolnu tišinu rastanka htjela sam završiti lijepim riječima... tako je i bilo. Krenula sam naprijed, okrenuvši se prema njemu.

Bilo je teško što rastaju se dvije duše koje u noći postale su jedno. Naša noć više nikada neće se ponoviti, a možda je i bolje tako.
Previše rastanak boli, a jutro ionako nikada ne donese nešto dobro. Donese samo sjećanje na noć, donese bol u grudima zbog rastanka. Teško je to zapravo uopće objasniti. Sve dobro je nestalo, naše duše razdvojila je zora nikad više neće se stopiti u jednu, jer svoje osjećaje ljubavi nastojimo ubiti. Ali pitam se zašto kada ljubav je divna!? Vjerojatno ni on ne zna odgovor kao što ne znam ni ja. Nešto u nama lagano ubija ljubav, i nestat ćemo on i ja, više nećemo biti MI. Možda je tako najbolje. Ali ja ne mogu bez njegovog pogleda i zavodničkog osmijeha...možda vrijeme izliječi rane, možda ožiljke uspijem pretvoriti u uspomenu na jednog dečka koji me učinio najsretnijom na svijetu, koji mi je pokazao put i obrisao suze. Još ga volim, iako ne smijem.

Voljela bih da njegovi osjećaji nisu umrli, ali on je jači, preživjeti će on ovo.

Autorica: Kristina

Autorska prava - Upute za korištenje - Odgovornost