|
|
Priče
Tužan ničiji psić
Jedan ponedjeljak, početkom ožujka odveo me u trgovinu kućnih ljubimaca.
Nemam psa, nemam mačku, ali nemam ni ljubav, pa ipak jedna me subota odvela
u neki sexy shop. Noge me nekad vode na mjesta koja mi ništa ne znače. Sam sam
sebi na svijetu svoj. Imam samo sat. On mi nekad govori da sam previše na nekom
mjestu koje mi ništa ne znači i da trebam otići na neku drugo koje mi znači
još manje. Ponekad jedino po tome razlikujem vrijeme.
I ušao sam u tu trgovinu, a negdje iza je zavijao neki mali psić. Ne zanimaju
me vitamini za mačke, ne zanimaju me gumene kosti za pse, a sve sam ih pomno
promatrao dok je negdje iza tužno zavijao psić. Ne znam zašto, ali sigurno me
ne zanima ni odjeća za trudnice, pa ipak se ponekad uhvatim kako minutama zurim
u izlog. Nikad nisam vozio bicikl, pa ipak znam satima gledati djecu kako se
voze na romobilima. Ne, ne poznajem sve svoje porive, ali neki od njih odveo
me i u tu trgovinu. A tamo je negdje iza zavijao mali tužni psić. U tom nekom
neskladu volje i želja sve snažnije je u mojoj glavi plakao tužni ničiji psić.
I taj tužno cviljenje bića koje još nisam ni ugledao u meni je probudilo sve
ono dotad potisnuto.
I tako sam, među svim tim lažnim kostima, među smrdljivim zamorcima i mutnim
ribicama, shvatio da postoji na ovom svijetu još netko usamljen kao ja. Još
netko tužan i ničiji. Jednako sam, jednako tužan i jednako ničiji. I tog trenutka
sam znao tko sam i što je moja svrha. Taj psić bit će moj! I više nikad neće
biti sam i ničiji! Imat će mene! A ja, ja ću imati njega. I bit ću njegov i
nikad više sam, i nikad više ničiji!
I tad sam bio spreman suočiti se sa svojom sudbom. Koraknuo sam iza prljavih
akvarija, a tamo je stajao... Tamo su stajale krletke. Velike krletke, jedna
do druge, i sve prazne osim jedne. U središnjoj je stajala velika crvena ara,
krivila glavu i cviljela. Cviljela kao mali tužni psić.
Prošle su minute dok sam pokušavao shvatiti. Na posljetku sam pitao.
"Nikad nismo ni imali psića. Tako cvili otkad je došla. Tko zna od koga
je to naučila."
Tužan ničiji psić ni ne postoji. Ako je i postojao sad više sigurno ni nije
tužan. I sigurno više nije ničiji. Svatko već ima nekoga. Ostalo je samo tužno
zavijanje i zla papiga.
Prošle su još minute. Gledao sam joj crvena pera i mrzio je. A onda me moj sat
sjetio da moram dalje. Predugo sam vremena izgubio tu.
Autor: ctulipan
Priča preuzeta sa http://www.jelica.tk
|
|
