|
|
Priče
PTICE UMIRU PJEVAJUĆI
Tri duga mjeseca, razmišljanja o tebi, gdje si, šta radiš...naš dogovor
o kojem samo ja i ti znamo: Samo da prođe jedan mjesec, da se sve sredi,
nemoj ti mene zvati, zvat ću ja tebe!-rekao si mi,..
Toliko ti je stalo-pitala sam te?...da, stalo mi je-rekao si, ne bih te
zvao da mi nije stalo...
A ja sva sretna, kao malo dijete vjerovala sam ti i sva odvažna u sebi
sam, vrištala sva od sreće: VOLI MEEE,..stalo mu je do mene!
Desilo se prije tri mjeseca, kad sam uprskala našu vezu, ne namjerno...
htjela sam ga samo za sebe, zauvijek samo za sebe... a on nije htio da
se veže za mene, znala sam da nešto krije, ali šta? Ta me je tajna razarala,
uvlačeći sumnju u mene poput crva što se polako probijao kroz vijuge moga
uma... postajala sam nestrpljiva i nepovjerljiva...osjećala sam, da ga
volim ludo ali i da nije u redu da me laže... laž po laž... došla sam
do zaključka da ima nekoga. Iako je njegova ljubav prema meni bila čista,
svaka njegova riječ je dopirala do mog srca, poput strela i ja sam osjećala
nemir i strast... znao je to dobro da radi, pravi srcelomac, sve ono što
sam voljela imala sam od njega... ljubav u koju sam se zaklinjala, koju
sam tražila, našla sam kod njega ...eh, koliko čekanja i odricanja zbog
jednog čovjeka,.. koliko misli i slatkih odlazaka u krevet sa mislima
o njemu... da bi saznala na kraju da ima nekoga!
Mi proklete žene, samo neka nas voli, ma koliko ubjedljivo, same se tješimo
da nije to što mislimo ali stvarnost se desi bolnija od sve ljubavi koja
je izgledala stvarna, sve se pretvori u kristaliće lažne sreće...
Ipak, molio me je za još jednu šansu, a ja mišljah VOLI ME, pa pristah
da čekam svog glasnika koji treba meni da se javi, dok se stiša ta zbrka,
a ja poput uplašena djeteta, što mi obeća moju lizalicu, pristanem da
čekam...i prođoše tri mjeseca...
Danas, sam zamolila moju drugaricu da ga nazove,.. sva sam se tresla od
neizvjesnosti i strepnje...a do tada sam proživljavala neprospavane noći
sa suzama, od želje da ga čujem, da ga vidim, dolazio je u moj san, stvaran...
osjećala sam tople usne kao stvarne ...oh, Bože! koliko sam ga voljela,
koliko sam mislila na njega, ti si mi Bože svjedok da je moja ljubav čista
i da mogu istrajati dok čekam...ali nažalost! sve je neizvjesno... i dok
sam te čekala ljubavi moja jedina, svaki dan u meni je umirala ona slatka
nada da ćeš biti pored mene... strah me je prožimao svakim trenutkom i
padala sam u laganu umiruću depresiju... da li si se zapitao, šta se dešava
kod mene... da li si se zapitao kako sam? Ne znam, nikada to možda neću
saznati, a toliko bih te voljela pitati, slušati ili samo gledati... zamišljala
sam, kako te ljubim, kako te grlim, kako diram tvoju kosu... sve više
si postojao moja opsesija, moja želja, moja strast... a koliko smo razdvojeni,
zar nisam živi dokaz - žene koja čeka, koja voli svog mornara, putnika,
nazovi se kako hoćeš, jer ja znam ko sam, znam da čvrsto stojim na zemlji,
ali ne znam, koliko mi treba da shvatim tvoju ljubav - ako uopšte više
postoji za mene... Nema dana, da nisi bio prisutan u mojim mislima, nema
noći, suza koje sam ostavljala iza sebe i budila se umorna i sama ...
koja ironija života...
Gdje sva ona šarena laža, sve one ljubavne noći što mi ih ti pružaše,..
što sam se budila u zagrljaju jedinog mog dragog, koji si ti i danas...
nema tog koji bi mogao zauzeti mjesto tvoje a da ti nisi prisutan - tu
si uvijek i kako da mislim o drugom? Ne, ne mogu ja to... ušao si mi u
svaku poru moje kože, ušao si u moj život i ja te ne mogu – otjerati -
...volim te, ljubavi moja!
I kad bih htio ponovo biti moj, osjećam da to ne bi bilo kao nekada...
moja čula ljubavi, moja tuga, moja strast, iako postoji, mislim da je
izgubila onu živopis, onu melodiju emocija što su se uvijek utrkivale
u mojoj glavi dok sam htjela biti tvoja... sva ta moja unutarnja poezija,
koju si volio kod mene polako gubi značaj, živote moj! Nisi svjestan koliko
patim, koliko se plašim ovog razgovora...
Da, ona je nazvala... a on tek, tako kao prolaznik, kao putnik - samo
reče: kad dođe "vakat" zvat će me!
Koji "vakat"(vrijeme)....??? Ne...dugo sam čekala!
Pustila sam suzu, obrisala je, i polako sam se okrenula, laganim koracima
pošla ka Vilsonovom šetalištu...imam vremena, slobodna kao ptica,.. vrijeme
je divno, sunčano, baš za šetnje...i tako polako sam počela shvaćati da
je sve bilo lažno, da sam se nadala uzalud. Pitam se: zašto su moje emocije
izgubile onu draž, melodiju ljubavi koju sam potiskivala samo za jednog
čovjeka, zašto???
U meni još i danas zavrišti ona slatka bol za njim, ona nada, još i danas
zaboli me svaka pora u kojoj se on uvukao... sva tišina mojih emocija
tupo odzvanja u mom umu, poput zarđale melodije orgulja... daleko je još
ono mirno more mog lijepog sjećanja u nepovrat,..
Ostat će zauvijek zapečaćena u jednom krajičku moje ličnosti, kao ožiljak
jedne ljubavi i ako ikada dopre moja misao do tebe... a znam da hoće i
znam da ćeš tada znati da sam to ja: neka te niko, nikada ne voli kao
što sam te voljela ja!
Autorica: Emina Čolpa
|
