|
v 0.5 beta Evo, nešto za početak. Dogovorio sam se s webmaster(ima) glede ove... pa, nazovimo to kolumnom. Uglavnom, kao što to naslov kaže, ovo je neka vrsta log-a (dnevnika), samo što je na webu. Da, znam što mislite, koliko je ovo zaista vjerodostojno u odnosu na stvarnost... eeeee, pa, hm, to vi prosudite! Na meni ostaje da se jednom tjedno osramotim za kolumnu. Zapravo, ovo je dobro, jer može poslužiti kao svojevrsni ispušni ventil, a ako i dalje sumnjate, sjetite se samo činjenice da ljudi oduvijek obožavaju virkati u tuđu intimu, jer ih to valjda na neki način ispunjava. Što god. Ja vam, eto dajem to otvoreno, bez pretjerivanja, jer sam sebe oduvijek smatrao jednima od onih koji su čvrsto na zemlji. Ovaj prvi nastavak, točnije beta-verzija, bit će svojevrstan uvod. Upoznat ću vas sa sobom, i svojim životom, tako da znate ponešto o meni prije no što pravi dnevnik i počne. Ime mi je Ivan. Prezime nije bitno. Bar zasad. Rođen sam i živim u Našicama. Imam 17 godina... e sad stanite! Prije no što počnete razmišljati kako je sljedeći tekst produkt "hormonima prebrijanog tinejdžerskog uma", prestanite. (morao sam to napisati, ljudi vrlo često počnu s predrasudama). Trenutno završavam treći razred opće gimnazije, i nije da sam baš oduševljen činjenicom da se moje srednjoškolsko školovanje bliži kraju. U slobodno vrijeme pišem pjesme, što mi je ozbiljni hobi od kraja osnovne škole. Recimo da sam zadovoljan osobnim napretkom svoje pismenosti od tog doba, kad su mi pjesme bile tipa: "trava se zeleni - j*** se meni". Također puno čitam... pa dobro, kako vi očekujete da ja preživim 7 sati u školi, gdje 50% profesora toliko kvoca da ne mogu ponoviti svoju zadnju misao? Sa vremena na vrijeme štogod nadrljam (čitaj: nacrtam) na papir ili napravim koji graffit (na papiru, zasad =)), i kao moj zadnji bitni interes – sviram gitaru. Mislim, dobro, to se sad baš i ne bi moglo nazvati sviranjem, pošto sam tek u tom 3 godine. Prije da još učim. Kad sam vas upozorio da ne skačete s predrasudama ranije, imao sam opravdan razlog, jer, što je-je, u svojih 17 godina postojanja na ovome svijetu proživio sam zaista sve i svašta. U osnovnoj sam bio obilježen zbog toga što se nikad u životu nisam previše interesirao za sport, niti sam se nastojao pretvarati da sam itko drugi. Malo kasnije, negdje oko 6. razreda, počeo sam polako stvarati svoj, osobni, originalni imidž i način razmišljanja. Zbog sve te moje silne originalnosti, često sam znao pokupiti batina... a zanimljivo je to što je moj stari zapravo u to vrijeme bio trener Taekwondo kluba ovdje, u Našicama... znate već kako je to bilo: "Čuo sam ja da ti znaš karate, a? Ajde! Ajde da vidim!" no, ipak mi nije bilo u cilju pokušati napadati mrcine dvaput veće od mene, stoga sam se ipak nastojao pristojno izvući. No pošto je tim seljačinama očito prdnuo slon u uho kad su moje riječi "Ne želim se tući." ili "Daj pusti me na miru!" tumačili da sam ja kukavica, i ovo-ono. Dobro, možda i jesam? Ali može li mi netko objasniti poantu dobivanja batina samo zato što sam, eto, sin trenera borilačke vještine? Došlo je i moje vrijeme za srednju školu. Svi ti seljaci sad su postali nabildane mrcine koje više ne zaj... sami, nego kao prave face i majstori, napadaju u omjeru 5:1, dobro, do sad mi je ćuka malo proradila, pa sam ih se uglavnom dosad znao riješiti. No srednja škola obilježava nešto jako bitno za mene. Prvi razred je, naime doba kad sam se ja prvi put u životu zaljubio. Zvala se Tena, vidio sam ju prvi put u životu, išla je sa mnom u razred, i bila je samo jedan dan starija od mene. Naše stare bile su u istoj prostoriji kad su rađale (to sam saznao tek kasnije). Svi su govorili nešto tipa sudbina nas povezala, ili to je siguran znak... itd, nastavljajući s klišejima. Ja sam, zaista, bio spreman učiniti sve za nju, i negdje oko prvog mjeseca, početkom drugog polugodišta, mi smo, takoreći, počeli hodati. Veza u kojoj je nju bilo sram išta napraviti. Kad sam ju prvi put htio poljubiti, ona je stisla usnice i zube, pa zatim promrmljala: "Nemoj..." Ali i dalje to meni nije bilo dovoljno da ju odbijem ili odustanem od nje... nikako, ona je za mene bila jedino svjetlo u tami. Ali sam ispušio nogu tri tjedna poslije... tada sam započeo sa svojom socijalizacijom u modernom društvu mladih... pušenje, cuga, itd. Bio sam klasični primjer tinejdžera slomljenog srca koji utapa bol u već tko zna kojem po redu pivu. Znao sam ja dobro onu staru: "Alkohol neće riješiti probleme", što je apsolutno točno, samo što u tom trenu, kad je zapravo najgore, zaista i pomaže. To ljeto, tj. ljeto 2001, proveo sam uglavnom radeći, tako da i nisam razmišljao ni o čemu drugom, bio sam u Njemačkoj, stoga: Daleko od očiju, daleko od srca. Svo to vrijeme ja sam iskoristio za pisanje, i mozganje o svemu što me čeka kao pubertetliju. A onda je došao drugi razred, i među ostalim felerima, poput jedne ženske s kojom sam bio samo na jednu noć i koja me dan danas proganja, ja sam opet shvatio koliko sam ja bio zaljubljen u Tenu. I opet smo završili zajedno, na Novu godinu, 2002. no to je potrajalo svega dva tjedna... i unatoč što je u oba dva slučaja toliko kratko trajalo, ja sam bio skršen, kao premlaćen. U to vrijeme najbolje me bilo ostaviti na miru, jer, bio sam u stanju svašta reći i učiniti najboljim prijateljima, zapravo, nikad nisam vjerovao da sam mogao biti toliko nasilan... skoro sam najboljeg prijatelja, kojeg znam 11 godina, prebio! Ja! Pacifist do daske! Uglavnom sva ta događanja navela su me na razmišljanja, koja su bila prožeta okusom alkohola i dimom... i svega i svačega. U četvrtom mjesecu započinjem pisati roman u kojem je glavni lik bio moj svojevrsni alter ego. Vjerujem da mi je upravo taj roman pomogao da se vratim u prošlost i pomirim sa nekim bolnim činjenicama, te pređem preko njih. Tena je već bila u stabilnoj vezi sa jednim tipom, kojeg je pola ženske populacije jako dobro poznavala... u krevetu, ako me razumijete. Dok je on hodao s njom, istovremeno je spavao s jednom curom skroz sa strane... I u meni su to ljeto proradili hormoni, i ja sam se... eto, da tako kažem... prokurvao. i upravo kroz sve te cure s kojima sam ja bio, upoznao sam razne slojeve društva i njihov način razmišljanja. Sva ta cuga, cigare i jedno kratko razdoblje, čak i trava, meni su zapravo pomogle da ja apsolutno izađem iz onog filma u kojem sam glumio glavnog patnika. Da se razumijemo, ipak je bilo puno više toga što ja nisam napisao, ali ipak bih trebao biti koliko-toliko sažet. Početkom ove školske godine sam se odrekao ženskarenja, opijanja i jointa, na pušenju još radim... hm, da. Neki klinac mi je puhnuo u glavu i shvatio sam da u sebi osjećam potpunu smirenost, ili, drugim riječima, ništa me već proživljeno nije moglo uznemiriti. Karakter mi je postao jak, jednako kao i odlučnost i zdrava doza samouvjerenosti. Do Božića sam saznao da je moja nekoć ljubljena Tena ostala trudna... napominjem, sa 17 godina, i dečkom koji ima 20 godina i još živi na grbači svojih roditelja, a kasnije je imala spontani pobačaj. Mada mi je bilo žao nje, zapravo djeteta, i mada sam prije govorio da će se to, pošto je on bio veliki jebač, i jednom dogoditi, i mada sam govorio da ću u to trenu okupit društvo i prvi put u životu ubit boga u nekom, sad sam shvatio da me to sve ne dira ni najmanje... ja sad glumim u svojem filmu, u kojem sam ja glavni glumac. Nekako sam kroz sve to oblikovao svoje mišljenje o politici, kojeg, zapravo i nema. Ne volim ekstremizam, niti lijevi, niti desni. Ne volim nijednog hrvatskog političara, niti jedan ne može dovoljno lagati da bih ja glasao za njega. Smatram politiku za unutarnju igru interesa samih igrača, a ne naroda, za koje bi se zapravo politika i trebala i zalagati. Vidio sam previše kako ljudi pate, što kao žrtve rata, što kao žrtve loše administracije, što kao žrtve loše sreće. Vidio sam korupciju, vidio sam laž, prijevaru i stoga, ni dan danas ne želim uopće čuti za bilo što vezano uz tu temu. Danas, kako ovo pišem, za tri mjeseca punoljetan, mogu reći da sam sretan.
Školu ću završiti, po svemu sudeći s 4, i zadovoljan sam, u vezi sam već
dulje vrijeme s djevojkom koja mi se stvarno sviđa... mada se još malo
bojim emotivno opustiti i dopustiti sebi da se zaljubim, previše toga
iza mene. Umjesto da ja ljude molim za savjet, sada meni ljudi dolaze
kada ih više nitko neće slušati, kada nemaju povjerenja ni u kog, jer
znaju da će od mene uvijek dobiti iskreno mišljenje i da sam osoba koja
čuva tuđu privatnost. Možda je to sad preglupo za reći, ali pošto je ovo
ipak neka vrsta dnevnika, reći ću: osjećam se previše ispred svog vremena.
Osjećam se kao da imam nekih 23-24 godine, a ne 17. To možda i je dobro,
u neku ruku, a možda ja to samo varam samog sebe. Bilo kako, svjestan
sam da odrastam, no fale mi te večeri bančenja po bircevima, opijanja
i bacanja na alternativnu glazbu. Razvio sam svoje, rekao bih tolerantno
i liberalno mišljenje, ali sada mislim da je nešto ostalo nedovršeno,
no to ću ostaviti za koju godinu kasnije. Sada prekidam da bih sakupio
štogod zanimljivo za slijedeći nastavak, v 1.0, za dnevnik, pravi weblog.
Pozdrav! CDJay (ima me ovdje na forumu) p.s. Sve kritike i mišljenja su dobrodošla! Pošaljite mi mail!
|
|
|
