|
v 3.0 Melankolija prošlog tjedna Uf, kako mrzim kad mi se takva razdoblja događaju. Sve je u klincu, a što je najbolje, ni sad, kada je tjedan gotov, ne mogu odrediti što je to zapravo bilo toliko sje*ano. Sjećam se da sam jako slabo spavao. U ponedjeljak sam po najvećem suncu išao kući. A kad sam došao, nažderao sam se ručka i odmah legao spavati. Kad sam se ustao, glava mi je naprosto pucala. Svaki mali, ali najmanji izvor svjetla u mojoj glavi se odrazio kao tisuće igala koji mi bodu sivu tvar u mozgu... užas. Gutnuo sa neke, ne sjećam se ni sam koje tablete. Zabio glavu među jastuke mog kauča i čekao... već me i san počeo hvatati da se nisam sjetio: MORAM UČITI. Ta poruka mi je blicala u mozgu kao LED-dioda na Ericsson mobitelu kad stigne poruka. I (tek sad) sam se sjetio prihvatiti posla, mada otkad nam je profesorica rekla za test, plus još dva odgađanja, prošlo je skoro dva tjedna, stigao bih naučiti barem 75% toga, ali ne! Klasika za mene, uvijek u zadnji tren. Pa nije biologija jedini predmet kojeg moram učiti! I tako sam učio do negdje dva ujutro, učeći po sažecima jer inače nije bilo teorije išta od 160 stranica upamtiti. Sa zadovoljstvom, olakšanjem i prije svega, nevjerojatnom ravnodušnošću, spremio sam knjigu u torbu i ostatak pribora za sutra. Otišao sam se okupati i uspio sam zaspati u kadi. Iz vode sam se izvukao negdje oko tri, nerazbuđen i sa ogromnim bolovima u leđima. Pitao sam se u trenu kad sam se probudio, zašto je odjednom voda hladna? Interesantno, ubrzo sam se prestao zamarati tim pitanjem. Izvukao se iz kade, otrčao u kuhinju, strpao nešto u usta i u krevetu sam bio negdje oko 4 sata. Paklena buka, đavolji zvuk koji je uništavao moj idilični san (nisam ništa sanjao, ali to nije bilo bitno), od imenom budilica mi je zvonila u 6:15... ustaj radni narode! A ja umirem!! Stari me uhvatio pa me rekao povesti do škole. Genijalno! Sjedim na sjedalu auta i primam u šaku hrpu sitniša koju od tate dobivam za klopu. Idem izbrojiti koliko imam, i shvatim da mi se kapci sklapaju i da ne mogu valjano brojati... sranje. U svakom slučaju, bio sam ljut jer nisam imao dovoljno za cigarete.. ali je zato bilo dosta za dvije školske kave. E sad malo o tome. U našoj školi postoji aparat za kavu, fala bogu još iz doba Franje Josipa I. Poslužuje čaj, kakao, i kavu s različitim dodacima. Čaj je ofarbana slatka voda koja ljude vrlo često tjera na povraćanje. Kakao, kako se čini u sebi ne sadržava mlijeko već nešto drugo, bljutavo, a u kavu možeš staviti što želiš, i ona će i dalje biti onaj dobri stari otrov koji ti jetru i bubrege uništi i ostari za 5 godina, ali te zato fino protrese i razbudi. Ujutro sam popio dvije takve kave, i došlo mi je da se ispovraćam tokom prvog sata – hrvatskog. Užas živi! Ispiranje mozga bez anestezije!!! Nisam se ispovraćao, istrčao sam na WC i popio, pa, vjerujem barem litru vode. Vratio se i spavao ostatak sata. Ne znam što sam imao ostala dva sata, ali znam da sam biologiju imao četvrti sat i da sam za velikog odmora popio još jednu kavu i popušio dvije cigarete u petnaest minuta... i još sam, što je čudno za mene, došao prije zvona u razred. Hm, interesantno. Test sam, mislio sam onda, napisao užasno, ali pošto sam kasnije saznao da sam dobio dva, bilo je sve super. Bilo je još takvih problema s učenjem i propitivanjem do negdje četvrtka, i onda sam saznao da je u petak svečanost povodom dana škole... ono, darivanje najboljih učenika, sudionika na natjecanjima itd. Dojadilo mi je sve to.. samo sam razmišljao o svom krevetu... ubio bih za njega! Sam petak je bio u rate. Prije podne, kada sam trebao imati nastavu, ubacio sam se u postavljanje izložbe i stoga nisam bio na nastavi. Jao, kako se samo izvučem! Pet i šesti sat je bila podjela simboličnih darova najtalentiranijm učenicima. Ja sam dobio čokoladu zbog sudjelovanja na županijskom lidranu... moram se požaliti da su mi dali najmanju čokoladu... došlo mi da ih prikoljem! Šta moj trud i zalaganje za ovo društvo i školu nije dovoljan??? Čut će oni mene još! :-) (šalim se malo, nije da mi toliko znači). Ionako je dvije trećine čokolade pojela moja djevojka. Poslije škole sam otišao do nje ostaviti gitaru. Mama joj je nešto živčanila... nešto tipa: "Pa nismo u braku, zašto sam ja stalno kod nje" i sl. Nisam se zabrinjavao puno. Nešto sam malo dotjerao komp njenog buraza i to je to. Išao sam s drugog kraja grada prema svojoj kući po najvećoj žegi i stigao kući za sat vremena. Umro sam! Pa dobro, tko je izmislio toliku vrućinu??? Jeo sam, i išao leći spavati kad dobijem poruku :"Di si ti?" broj, nemam pojma čiji. Dobro, mislio sam da se netko zabunio. Tek za dvadeset minuta mi zvoni mobitel. Moja profesorica-mentorica za predstavu koju izvodimo za profesore taj dan u šest. Imamo generalku. Pogledam na sat i shvatim da mi je onih predviđenih sat vremena odmora do onda propalo u nepovrat. Uljudno kažem da ću se požuriti na probu, poklopim i počnem psovat sve po spisku ne znam više kome. Neki ljudi jednostavno ne shvaćaju... JA TREBAM SNA!!!!! Proba, manifestacija počela u šest popodne, mi prvi nastupali pa sam se riješio... fala ku*cu, gotovo je! Moja djevojka je u školskom zboru morala pjevati himnu... previše nacionalizma za mene! Nije ni ona baš bila haj raspoložena. Ja sam samo čekao završetak, jer je u pripremi stajala gomila hrane i cuge, koja je samo čekala da bude popijena i pojedena. Tako je i bilo. Popio sam dvije čaše nečeg plavog, kvazi-alkoholnog, najeo se kulena i nekih nedefiniranih mesnih roladi, punjene nečim što baš i nije bilo fino... Kad sam došao kući, još sam malo kosio travu ispred kuće, i to je to... baš se i dalje ne sjećam. Hm. Bio sam u snu. Dogovora sa Idom za subotu nije bilo. Ona sa svojim, ja sa svojim društvom. Ja sam sam sebe izgrizao. Niti sam se pošteno uspio napiti k'o čovjek, bio sam psihijatar jednoj Lani, 4-5 godina starijoj djevojci od mene, koja je mene (pazite, mene, balavca naspram nje!) pitala za savijete glede svog tipa. Bila je zapravo baš okej društvo, a oda je morala naći se valjda s nekim, tako da sam ja ostao među gomilom pijanih ljudi i nisam znao što sa sobom. Prošetam do centra i vidim da ni tamo baš ne cvijeta raspoloženje. Falila mi je Ida. Jako. Mislio sam da će, kao što to ona običava, poslati mi poruku, pa da ju barem otpratim do kuće, ali ni tog nije bilo. Vidio sam ju tik prije no što je otišla kući... ne, ne želi da ju pratim, ide sa frendicom. Ja sam umro od dosade, ni para za cugu, sve cigare popušene, svo društvo pijano ili napušeno, djevojka na trač-partiji... svima je genijalno osim meni!!! U materu, kako mrzim takve subote! Danas (nedjelja) je Idi i meni bilo tri mjeseca. Došla je do mene pa
smo eto, tako, par sati bili zajedno. Stvar od subote je izglađena. Jedino
smo se čuli kasnije pa se čini da je nešto čangrizava, što znači da me
neće sutra htjeti uz sebe... osjećam se nekako zavrnuto... neobično. Zakukuljeno
u ne znam šta i nikako da izađem... ali ni ne želim van. :-) Meni se oči sklapaju, dame i gospodo, žao mi je što se nisam raspisao kao zadnji put, ali trenutno nemam snage... stvarno nemam. Pozdrav! V3.5 – dodatak Eh, da, ipak će, čini se, ovaj weblog biti duži. Upravo sam gledao (ne prvi put) spot od onog majstora iz Indije.. Punjabi MC-a (nemojte mi zamjeriti ak' sam krivo napisao), baš je zakon kad iz tako u biti nerazvijene i svjetskoj glazbenoj estradi potpuno nepoznate zemlje bljesne tolika zvijezda. Super, svi ga slušaju... te cijele dvije stvari. Ona prva stvar, ma kako god da se zvala, obišla je cijeli svijet.. samo... koliko ljudi ju zaista razumije? Mislim, ima li uopće barem trećina svijeta koja razumije Indijski? Osim Indije, nema, a po mnogoljudnosti, svaki ŠESTI čovjek na svijetu je Indijac... nešto ne valja u toj jednadžbi. Ti indijski beatovi, u biti toliko zaglupljujuće jednostavni haraju svijetom i uvukli su se u rock, punk, hip-hop, čak i new breed... i čine našu, domaću estradu još težom za probaviti. Jednostavno ubijaju onu pravu kreativnost u glazbi, tj. no kad se divimo nekom zbog sviračke vještine ili raspona glasa... Tja, jedina nada mi je ona poslovica: "Tko visoko leti, nisko pada!" kako je postao veliki trend, tako bi mogao i izumrijeti. Ali tu poslovicu pobijaju dvije poslovice: "Nada umire zadnja" ili možda "Nada je kurva!" ono drugo ima neke logike, jer me je jedna dotična Nada prošlu školsku godinu srušila na polugodištu... a mrc mi falilo za dva! Sad ću vjerojatno imati četiri iz tog predmeta. Njena zasluga? Mauna moja. No da se vratim na temu. Svaka čast vama kojima se tak što sviđa, i nemojte ovo shvatiti kao napad na vaš ukus. O ukusima se ne raspravlja. Ali zar ne mislite da baš i ne valja što se jedan motiv, stil uvlači u svaki vid, i vrstu glazbe? I ne samo u glazbu, nego i u opći život. Ti istočnjački motivi se malo-malo vide svugdje. Meni je to, kao budućem studentu umjetnosti (pritom se ne šalim) iskreno, kič. Mislim, okej, šare, i što je, je, bilo bi stvarno lijepo, ali, brate, ljudi pretjeruju! I što toliko ima u Indiji? Orijentalna zemlja? Ma odlično! Gospodo draga znate li vi što su kaste, i znate li koliko se sr*nja događalo zbog podijeljenosti u četiri skupine društva? Sociološki gledano, to bi bila propast za svijet, kad bi to bilo svugdje. A mi, sve više i više prihvaćamo tu kulturu, upijamo njene oznake... pa sad ti budi pametan... Znam da je ovo prešlo formu dnevnika, ali osjećao sam potrebu da ispucam frustracije... nisam zaista izdržao, ispričavam se! Pozdrav! CDJay
|
|
|
