|
v 9.0 Tko bi rekao – i ja sam se sjetio! Primite moju duboku izvinjotinu – nisam se ispovijedao pun klinac vremena, a nemam namjeru nabrajati svoje grijehe sada, osim možda jednog – eto, nisam pisao weblog više od mjesec dana. Da, znam, papak sam, đubre jedno neotesano, balavo, nedosljedno samo sebi. Ali nakon što sam shvatio da weblog čita malo ljudi, da je na forumu općenito malo ljudi, a još k tome imao sam neke burne događaje, jednostavno sam tu obavezu izbacio iz svoje rutine. Sad ju, evo, vraćam! Dakle, da se predstavim... ne... Neće tako ići. Ah, što da vam kažem, gdje sam stao od zadnjeg webloga? Da, i Ida i ja smo bili prekinuli, na dva tjedna, opet smo zajedno, nakon dvotjedne, nazovi – pauze. Mislim, kao, nismo hodali, svako na svoju stranu, ali smo se redovito viđali svaki dan, išli na kavu itd. Nakon što je ona jednom prošvrljala s tipom sa strane, ja isto tako s jednom curom, nekoliko puta (ma što ja kenjam, stalno!) smo pretresali nas kao temu i opet pokušali. U biti još nije onako kako je prije bilo među nama, onako duboko... mada priznajem da smo mi prije prekida munjevito došli na vrlo visoku razinu veze, u pet mjeseci puno toga. Sada sve to ide malo lakše, zbog čega me, iskreno strah. Veza postaje ozbiljnija. Uskoro nam je pola godine, što je danas za moju dob ohohoho puno. Ne mislim da me strah veze, upravo naprotiv, ali činjenica je da ja za godinu dana završavam srednju, odlazim iz ovog grada, a kako stvari sada stoje, 90% je sigurno da ću studirati na bečkom sveučilištu... što je, ako gledamo na moj prosperitet, odlično, ali u pogledu Ide i mene, ne znam... toga me strah... općenito, sve što imam u ovom gradu i državi moram napustiti. Rođen sam ovdje, tu sam odrastao, prvi put bio s curom, napisao prvu pjesmu, prvi put se napio, zapalio prvu cigaru, i mada ima i previše stvari koje ne volim u Našicama, ipak sam previše vezan za ovu malu zadrtu malograđansku rupčagu. Ako odem u Beč, i ako budem stvarno imao sreće, jedan ili dva vikenda u dva mjeseca ću moći provesti kod kuće. To mi je premalo. Mogu ja biti siguran da ćemo ona i ja ostati u kontaktu, ali hoćemo li ostati u vezi u kakvoj smo sada? Toliko povezani, ili će se naša povezanost izgubiti, a svi osjećaji izblijediti. Ne znam, ova godina je vrlo bitna. Ova godina su kao vrata koja sad lagano otvaram, a kad ih zatvorim, zatvorit ću poglavlje zafrkancije i djetinjstva, pubertetske zaje*ancije, ludovanja i tako nadalje. Početkom ljeta sam bio i previše isfrustriran glede toga, ali dosad sam se nekako, pomirio... mislim, ne mogu protiv toga, que serra, serra! Što bude, bit će! U pitanju romana, situacija stagnira, odmaram, a takitak ne mogu baš puno toga napraviti sada, jelda? Napisao sam povodom prekida s Idom jednu horror priču, koju možete vidjeti ovdje, ako sam ju se sjetio uploadirati i ako se webmasteru dovoljno svidjela. Gambo, hvala na dobroj volji, unaprijed! Moju su bili otišli na dva tjedna u Njemačku, pa sam malo ludovao, bio sam napravio party, pizza – večer, dvaput za uži krug društva, bio na par partya, malo se uništavao alkoholom, ali ono što me brine jesu cigarete... pušim nenormalno, a osjetim kako me ovisnost dere... gadno je kad samu nedostatku. Recimo kad me usred noći uhvati kriza, a ja, naravno, nemam ništa uz sebe! Neki dan sam bio na upisima u novu školsku godinu... četvrti razred... tja, proletjelo je baš brzo! Jebemu, a još nisam uspio napraviti dovoljno sranja da se mogu nazvati gimnazijalcem! Moj frend je smislio ideju da jedan dan rano ujutro donesemo u školu četiri pilića, označene brojevima 1, 2, 3, i 5. i tako kad naiđu na njih, svi će tražiti onog pilića broj 4 kojeg i nema! Tako ej to kad ti vrućina ispire mozak! Ispravak, molim! Nema više vrućina! Sada je maksimalna dnevna temperatura 20, a noćna 10°C! Malo preveliki pad sa 30-35 na 20 i 20 na 10 noćne!" čovječe, više neću moći satima u subotu sjediti na klupi i slušati noćne ptice i šuštaj grana, ili kojeg pijanog adolescenta, ako se tu večer u parku slučajno zalomi koji rođendan. Nedavno sam napunio 18... baš zakonski! Ne osjećam se ništa drukčije osim činjenice da sad mogu u zatvor i da se mogu ženiti. Ajme, to mi baš i ne olakšava život... sranje! U petak navečer sam bio u jednom okrajnjem mjestu gdje je bio književno-glazbeni susret cijele regije. Zvali su me da pročitam jednu svoju pjesmu. Mislim da sam se prije svega isticao godinama, jer sam tamo uvjerljivo pokraj svih baba i dedeka bio najmlađi (osim jedne pijanistice iz Zagreba koja ne samo da je bila moje generacije, nego i poprilično oku ugodna... šteta što ju nisam upoznao =))))), zatim sam se malo isticao pjesmom. Dok su svi veličali "rodnu im, oj, Slavoniju!", ili ljubav neprežaljenu ja sam stavio ovu pjesmu ispod: Evakuacija Mrak, bezdan Euforija proljetne pjesme Tišina, tišina... Nigdje ni riječi, ni glasa evakuacija...
U ponedjeljak nastava... jao, majko!!!! Ja ne bih!!! Ostajte mi dobro, pozdrav svima, javite mi se koji put, može? CDJay
|
|
|
